Iz zadnjeg broja Karlovačkog tjednika 1979. godine saznajemo kako se nekad u svečarskom prednovogodišnjem raspoloženju nazdravljalo i stabilizaciji, odnosno, kako to danas volimo reći “stezanju remena”. U obrani gospodarski već klimavog, da ne kažemo dekadentnog sustava, koji će se osamdesetih stropoštati pod galopirajućom inflacijom, novinarski je uvodnik ne bez ponosa nabrajao postignuća, ovaj put u poboljšanju standarda građana. Zanimljivo je kako je vokabular u upozorenjima da se ne može trošiti više nego zarađivati u sasvim drugom vremenskom kontekstu sličan onom što ga danas slušamo na sve strane. Kao što nas u današnje vrijeme nije zaobišla svjetska ekonomska kriza, tako i u ono vrijeme nije bivšu državu velika naftna kriza 1979. godine. Posljedice su bile slične današnjim, a iako su, kako autor kaže, Jugoslaveni na štednim knjižicama imali više milijardi negoli Francuzi, zaduživanje i krediti odveli su zemlju kroz naredno desetljeće u ekonomsku propast. Optimizam je bio velik, iako danas znamo da za to nije bilo realne osnove.
Treba napomenuti za lakše snalaženje među spomenutim brojevima da je dolar tada vrijedio oko 20 dinara, ali treba uračunati i inflaciju samog dolara u posljednjih 30 godina. ako se nismo izgubili u denominacija spominjanih 200 milijardi dinara bi bilo 10 milijardi dolara. Ako bi baš htjeli doći do okvirnih današnjih vrijednosti treba imati na umu da je današnji dolar slabiji otprilike tri puta, to jest ono što je 1979. koštalo 1 dolar, danas bi koštalo 3.
Donosimo skraćenu verziju dugog uvodnika u zadnjem broju Karlovačkog tjednika 1979. godine.
“Nazdravimo i stabilizaciji”, Karlovački tjednik, 27. prosinca 1979.
“Ima razloga da dignemo čašu za sve ono što smo uradili u protekloj 1979. godini. Zaslužili smo da se radujemo, neko manje, neko više, jer bilance našeg razvoja su pozitivne. Živjeli smo lagodnije i bolje 1979. godine nego protekle godine…. Svi podaci kažu nam da je, usprkos jedne jake inflacije cijena, kupovna moć stanovništva porasla za više od jedne trećine. Nikada dosad nismo toliko uvozili iz inozemstva i nikada dosad nismo toliko putovali u bijeli svijet. Potrošili smo, kažu neke analize, u inozemstvu na turizam 350 milijuna dolara, više od jedne trećine od onoga što smo mi po istom temelju uzeli u 1979. od inozemnih gostiju.
Jugoslaveni, javna je tajna, imaju na svojim štednim knjižicama preko 200 novih milijardi dinara, od čega preko šest milijardi u dolarima. Sa takvom bilansom na deviznim štednim knjižicama građana ne mogu se pohvaliti ni Francuzi iako je njih gotovo dva i pol puta više. U tome smo postali europski fenomen.
Štedimo svoje dinare i devize ali zato nemilice trošimo papir i radno vrijeme na sastanke, simpozije i zaključke, analize i referate. Štedimo i istovremeno kupujemo mnogo na kredit u zemlji i inozemstvu. Žurimo se da što prije obezbijedimo sebi četiri kotača, televizor u boji, mašinu za pranje suđa, rublja, a da o drugim tehničkim pomagalima, s kojima bi sebi uljepšali život u toku 1979. godine, i ne govorimo. To je ono što treba proslaviti i žaliti kada budemo ispraćali staru godinu.
Međutim, ne treba u tom veselju najluđe noći u godini zaboraviti i podići čašu za ono što nas čeka u posljednjoj godini srednjoročnog plana. Neka nam je zdravlje- stabilizacija. Mi smo o njoj dosad mnogo govorili, u nju se zaklinjali, ali je sada valja u život pretvarati. Ne bi trebalo da stežemo kaiše ali moramo biti spremni da zasučemo rukave i da se odričemo onoga što nismo zaradili…
Ima granice u zaduživanju, uzimanju kredita, kupovini u inostranstvu, jer bilanca zemlje to ne može izdržati. Jedva polovinu onoga što kupimo u bijelom svijetu pokrijemo onim što dobijemo prodajući naše robe u inostranstvu. A to je donja granica opreznosti…
Čeka nas teška godina jer je situacija u svijetu, kada je u pitanju svjetska privreda, opterećena mnogim velikim problemima od kojih se ne možemo lako odbraniti. Teška i zbog toga što smo se dosad komotno ponašali u trošenju nezarađenog, pa smo stekli navike da našu privredu razvijamo ponajviše kreditima. Trebaju se mijenjati norme ponašanja i kada je u potanju stjecanje dohotka i kada ga dijelimo u mjesečne koverte. Posljednje četiri godine, na primjer, zarade duplo brže rastu od produktivnosti…
Treba se domaćinski ponašati i kada udaramo nove temelje tvornicama i novim pogonima. Ne možemo mi trošiti svake godine na investicije 210 milijardi novih dinara, a raspolažemo za tu svrhu samo jednom polovinom od toga. Mi smo bogati, ali ne toliko da bismo odvojili u naredne dvije-tri godine, za kupovinu raznih osnovnih sredstava iznos od 900 milijardi dinara. ”
Pripremio Tihomir Ivka