Niz sitnih i malo krupnijih vjestica tvori karlovački mozaik, a poznato je da se mozaik kao cjelina bolje vidi kad si malo podalje.
Najprije se ukazao Branko Vukelić, koji tamo negdje od sredine devedesetih ima glavnu riječ u gradu. A ja sam morao čitati njegovu besjedu kao nekad iskusni kremljolozi na Zapadu, koji su čitali između redaka, tumačili tko nosi kakav šešir tijekom parade na Crvenom trgu, te tko stoji bliže Generalnom Sekretaru (ruski: Gensek). I nagađati o nasljedniku Kim Jong Ila.
Tako sam u inače vrlo logičnome čovjeku, pronašao nelogičnost. Dakle, prvo se požalio da ga se označava gubitnikom iako i nije bio u igri. OK. Onda je iznio konstruktivnu (jugoslavenski: drugarsku) kritiku funkcioniranja gradske uprave, koja bi unatoč besparici trebala imati ideje i planove. I na kraju je dodao da će svakako podržati gospodina Jelića kao kandidata za gradonačelnika (treći put).
Ovo o besparici mi nije jasno jer se sjećam funkcioniranja grada kada je u talonu bilo 50, a ne 200 milja kuna. Ovo o besparici mi nije jasno, kada se sjećam dobrih projekata na koje je utrošeno duplo manje od onoga što je profućkano na bazen i kamp. Ovo o profućkavanju mi je jasno kada znam tko je državni odvjetnik, a tko je revizor.
Dakle, vratimo se na Vukelića; najprije mu je rekao da je bezidejan, a onda dao bezrezervnu potporu u toj bezidejnosti. Jedino mu se ne sviđa što bi Jelić rado bio sekretar Partije, šef države, vrhovni zapovjednik, kalif i na još desetak funkcija. «We have a problem, Houston» – riječi su koje se koriste u ovakvim prigodama. Jer vezir bi rado bio kalif umjesto kalifa.
Na stranu i to što bih sada ja trebao analizirati a što je to Vukelić istovremeno bio i jest. Jer, Vukelić je barem imao Gojšića, Jelić ga nema, negdje ga je pogubio usput…u tome je razlika. Pa se moglo malo zaoblit i prezentirat. Ali je činjenica da se od vremena mrszke tamnice naroda, gdje su se drugovi rotirali po funkcijama, akumulirali ih, nismo makli ni pedlja. A ta je tamnica propala, među ostalim i zbog toga. Jer vječito odabrani drugovi nisu imali ideja. I da bi bili jopet odabrani, tamanili su one s idejama.
Kako to da neliberalna Hrvatska sliči na Jugu u raspadu? Gdje je kvaka? Od razlika mi na pamet pada jedino to što su se u Jugi gradili mahom objekti javnog standarda a u NKRH (Neoliberalna Kapitalistička Republika Hrvatska) se grade objekti privatnog standarda. Raskrižje je velik problem, projekt razmjera Keopsove piramide, no vinski podrum (Isusova krv) i rostfraj bačve u privatnom aranžmanu su laganica. I slično.
Problem je u tome što neoliberalizam pretpostavlja privid demokracije u kojemu biramo svoje javne službenike, koji potom rade za korporacije, te se time odvajaju od birača. I zato toplana šalje «čestitke» kakve god hoće, i zato se Građanska garda postrojava u čast rođendana Velikog Vođe, pardon, demokratski izabranog službenika naroda, zato službeni tutači voze 300 metara. Što su vođe udaljeniji od baze, to je propast bliže. Usprkos spinova o ljubavi naroda.
Da im je samo zaustaviti internet!
Jer, na internetu (ruski: inter-njet) se sakupljaju žuti i zeleni vragovi, jalnuški diletanti, stoka sitnoga zuba… koji bi za korupciju optužili i samog Josipovića. A, već jesu? Eto vidite. I oni kuju planove kako smijeniti faraona, pardon, izabranog predstavnika naroda, koji eto, baš nekako nema ideja. Ali ima potporu tamo gdje treba. A ni alternativa po službenoj dužnosti, oporba, nije baš nekako jasna. I oni se pate s idejama…
Građani su neiscrpan izvor love. Uzeti tu lovu, tu ne treba niti šarma, niti profinjenosti. Ni ideja. Toplana, vodovod… izvori su vrlo ekološki i nepotrošivi. A što se tiče vladanja, pa to je bar lako, prepišeš program od lani i idemo. Lova na iste pozicije, malo medijskih spinova, i sve se čini da nekako ide. «Tresite vagone, da misle da se još vozimo» – naputak je vrijedan zlata. Doslovce.
I u toj situaciji dolazi nam karlovačka koordinacija spasa. Možemo to shvatiti kako hoćemo, ali samo-organiziranje građana je jedino što nam je preostalo pred pomahnitalom neoliberalnom državom. Kako na internetu, tako i u stvarnosti. I što će iz svega biti, vidjet ćemo. Neka rade. Ideje, molim.
Problem je jedino što oni na vlasti misle da se to zbiva iz jala pojedinaca prema njihovim ogromnim privatnim i javnim uspjesima; nakaznost neoliberalizma i jest u tome da ti likovi žive u virtualnoj stvarnosti, te da se psihopatski, bez osjećaja, odnose prema ostatku svijeta. Bezosjećajnost i bezidejnost, nije to karlovački specijalitet. To je svuda po svijetu gdje je neoliberalizam zavladao. A mehanizam je jednostavan: da bi u današnjoj «demokraciji» iole uspio, moraš biti operiran od suosjećanja, humanosti, iskrenosti, istinoljubivosti, empatije, mjeri se samo rezultat, a do njega stići sa spomenutim slabostima nije moguće. A kad nema rezultata, dobra je i prijevara. U takvome uspješnome biću nema onda više mjesta za ideje. Ali ima mjesta za Sjevernu Koreju.
I lova. Bitna je lova. Zbog nje sve te trublje trube, zbog nje se pokreću planine i zbog nje je samo nebo granica. Oh, kojom se lakoćom transformiraš iz skromnog sluge naroda u Sina Neba. A ja ne volim te neoliberalne poštapalice. Ja sam još na Lennonovoj «Imagine».