Još i danas bi mnoge uprave klubova, od kojih je većina sastavljena od istinskih športskih entuzijasta, htjele na čelu svog omiljenog kluba vidjeti ponekog političara, moćnika preko kojega će lakše doći do otvaranja “sefa s blagom” koji može pomoći, na prvom mjestu samim ugledom, a potom i na razne druge načine. Povijest je međutim pokazala suprotno. Najčešće su razočarenja bila prevelika. Političari su bili ti koji su se olako prihvaćali funkcija. Unatoč volji za pomoć, nisu mogli ući u srž problema i zbog toga što nisu imali dovoljno vremena baviti se klupskim problemima. Međutim, tu se očito nešto mijenja pa političari sve više shvaćaju da biti predsjednikom kluba nije tek samo “slikanje”, nego težak rad i obveza i zbog toga od sličnih funkcija bježe kao “vrag od tamjana”. Zbog toga će sve više njih biti na usluzi športu, a sve manje u operativnim funkcijama.