U prošloj kolumni nisam želio ni s kim obračunavati. Ne mislim to ni ovom. Neki čitatelji su, nažalost to tako shvatili. Žao mi je ako je ispalo tako. Želio sam dati samo sliku, ili još bolje, jedan mali isječak onoga što donose mediji, i kakvu bi si sliku mogao stvoriti o katolicima i njihovoj Crkvi prosječan čitatelj ili gledatelj. Pokazati kako daleko može ići sve to.
Da li je objektivno stanje baš takovo. To je drugi par čizama. I da li su ti prikazi objektivni, dakle istiniti. Ne sporim da mnogi doneseni, objavljeni primjeri nisu istiniti ili su pak dvojbeni za objektivnu prosudbu, neki su istiniti. Za objektivnost prikaza i za istinu valjalo bi potražiti i suprotno stajalište ili pak ne praviti selekciju povijesnih podataka.
Osobno sam uvijek otvoren za razgovor, pa i onaj neugodni. No, razgovor pretpostavlja nekoliko činjenica; ponajprije poznavanje onoga o čemu se razgovara, sposobnost slušanja, prihvaćanje činjenica koja iznosi druga strana u razgovoru….
Katolička crkva kao zajednica ljudi nije sastavljena od idealnih ljudi, niti je njezino vodstvo uvijek idealno. U njoj po vjerovanju i prihvaćanju njezinih članova postoji ono božansko (nepromjenjivo i sveto) i ono ljudsko (promjenjivo i sklono grijehu). Budući da je ne čine idealni ljudi, niti živi u zrakopraznom prostoru ili pod staklenim zvonom suočena je s problemima kao i svaka zajednica ljudi. Ne mislim time opravdavati grijehe članova i vodstva Crkve. Dapače ovo korizmeno vrijeme je idealno da se Crkva i njezini članovi suoče sa svojim grijesima, propustima i promašajima. Da pobijedi vlastitu smrt ( grijeh) i o Uskrsu uskrsne u svojoj izvornosti i svom pozivu da bude sveta, svjetlo narodima i sol zemlji.
Da bi bilo objektivno vrednovanje Crkve i njezina uloga u društvu ne može biti jednosmjerna ( ako želi biti objektivna) samo na skandalima među običnim vjernicima ili pak među klerom. Premda su ti skandali za svaku osudu i sramota su. Ne može se procjenjivati objektivno samo po promašajima u određenim povijesnim trenucima nego i po njezinom doprinosu kulturi i civilizaciji. Isto tako neobjektivno bi bilo, dakle neistinito kada bismo dizali slavoluke Crkvi i pjevali joj hvalospjeve za njezine doprinose kroz povijest i danas.
Snaga i vrijednost jednog društva jest u tome koliko je to društvo spremno, sposobno i otvoreno za dijalog. A to prije svega znači otvorenost za susresti s drugim i drugačijim – ne u nadmetanju. U dijalogu ljudi se ne moraju složiti, ne plješću jedan drugome, u njemu se ljudi poštuju u različitostima.
Možda idem predaleko u razmišljanju? Možda posluži kao izazov za promišljanje, barem u ovoj našoj maloj sredini. U društvu dijaloga oni koji nisu vjernici radovat će se što su pomogli svojim susjedima vjernicima da sagrade, urede svoj “sveti prostor” ili što su sagradili neki centar, a vjernici će ga kada ga ne koriste otvoriti svima bez obzira na vjeru ili nevjeru.
Društvo smo, i ovdje u Karlovcu i okolici sastavljeno od vjerujućih ( svih denominacija) kao i onih koji ne vjeruju ili su na putu prema vjeri ili nevjeri i pitanje nije: koliko kojih ima? Pitanje je koliko smo sposobni razgovarati, živjeti neopterećeni predrasudama. I bilo bi krasno da kada bi se mogli osim ovdje susresti, dijalogizirati, učiti se prihvatiti i živjeti bez predrasuda, predbacivanja.