“Grijanje bez problema”, Karlovački tjednik, 9. listopada 1980.
“Vrijeme je kada se uveliko razmišlja o nastupajućim hladnim danima, o grijanju. Za one koji imaju centralno grijanje taj problem brinu zaposleni u karlovačkom OOUR-u “Toplana”. Ove zime problema sa centralnim grijanjem nema, osim što će se Karlovčani grijati po višim cijenama.
“Sve je spremno za ovu sezonu, grijanje iz postrojenja Toplane može početi” – kaže Josip Bolf, direktor ove radne organizacije. “Za početak sezone nabavili smo dovoljno mazuta. Oba rezervoara su puna, dakle oko 1.700 tona je nabavljeno od 5.100 koliko su ukupne potrebe za cijelu sezonu. Za nabavku prve količine mazuta platili smo 15 milijuna dinara.”
Obično sezona grijanja počinje 15. listopada i traje do 15. travnja, kako bi službeno trebalo biti. Međutim, s obzirom na vremenske prilike počinje se i ranije s grijanjem i kasnije završava…
Zbog poskupljenja nafte, odnosno mazuta za 35,36 posto i karlovačka “Toplana” zatražila je od Izvršnog vijeća Skupštine općine Karlovca odobrenje novih cijena grijanja. Zahtjev za povećanje cijena za 4 dinara upućen je još prije mjesec dana i ovih dana čeka se odobrenje Izvršnog vijeća. prema novom zahtjevu grijanje kvadratnog metra stambenog prostora stajat će 17 umjesto dosadašnjih 13 dinara. Grijanje poslovnog prostora po kvadratnom metru povećava se sa dosadašnjih 19 na 23 dinara.”
U vrijeme kad gradonačelnik Jelić, nakon desetljeća neplaniranja, promašenih investicija, političkog kadroviranja i guranja problema “Toplane” pod tepih, najavljuje mogućnost da grijanja sljedeće sezone možda neće biti, nije zgorega sjetiti se kako su se s “Toplanom” snalazili naši stari.
Nismo uspjeli pronaći podatak je li povećanje cijene provedeno, ali očito je da već prije 30 godina grijanje nije bilo čista socijalna kategorija, nego se cijena prilagođavala tržišnim kretanjima cijene nafte baš kao i danas. Uz usporedbu drugih podataka iz toga vremena i malo matematike dolazimo do zaključka da usluga grijanja preko “Toplane” nikad (ili bar tih godina nakon svjetske naftne krize 1979.), nije bila bezobrazno skupa kao danas, ali nije baš bila ni u vrijednosti cijene kutije šibica.
Naime, krajem te 1980. VKV kovinotokar je u “Jugoturbini” zarađivao 9.000 tadašnjih dinara, a tečaj je u to vrijeme pred skokovitu inflaciju narednih godina iznosio oko 15 dinara za jednu njemačku marku. Jedna marka je pak vrijedila 0,55 dolara u to vrijeme. Dolazimo tako do računice da je radnik zarađivao oko 330 tadašnjih dolara, što danas, računajući inflaciju dolara u 30 godina, realno vrijedi 860 dolara ili 4.900 kuna. Po istoj računici, sa spomenutim poskupljenjem na 17 dinara po kvadratu za stan od 60 “kvadrata” trebalo je izdvojiti 1.020 dinara, što je 67 tadašnjih maraka, odnosno 37 dolara. Uzimanjem u obzir inflacije, tih 37 dolara danas realno vrijedi 97 dolara, odnosno 552 današnje kune. S ovim brojkama dolazimo do dvostruko poražavajućeg saznanja: radnik na stroju u metalskoj industriji je zarađivao realno bolje nego današnji radnik, a cijena grijanja mu je bilo otprilike upola manja od računa koje danas od “Toplane” primaju bijesni građani. S tim da se u to vrijeme grijanje plaćalo samo u sezoni grijanja.
Pripremio Tihomir Ivka