Branko Vukelić je bio neprikosnoveni gazda Karlovca, apsolutist čija je uvijek bila zadnja, glavni kadrovik bez čijeg miga se nije mogla zaposliti ni čistačica u zadnjoj područnoj školi, čovjek koji je umjesto otvorene demokratske rasprave više preferirao sastanke u četiri oka u zakutku birtije na gradskoj periferiji, poput provincijalnog Marlona Branda iz balkanske verzije “Kuma”. Repovi afera su se vukli po novinama, a k tome nažalost Vukelić nije bio karlovački Kalmeta, uvijek ostaje taj dojam kod običnog lokalpatriota da je u zadnjih 15 godina bio previše sposoban za sebe i “svoje”, a premalo za grad kojim je drmao. Teško je onda ne zapljeskati osobi koja nam je napokon skinula tog despota u demokraciji s leđa. Ali, zašto nitko ne plješće osim kruga oko novog še(ri)fa u gradu? Oni ionako nisu relevantni, jer su idolatrijski obožavali Sanadera, pa ga jednakim žarom bacili u blato, krenuli pljeskati Jadranki Kosor, a sad čuče i čekaju pravi trenutak da se bez srama nekritički poklone novom idolu i izvedu još jedno – kako bi to HDZ-ov disident Rošin duhovito rekao – “uprknuće” u nizu.
Dakle, pljesak na otvorenoj sceni bi odjekivao da je Damir Jelić, čovjek koji se prvi uspješno suprostavio do jučer nedodirljivom Vukeliću, donio lahor demokratizacije u HDZ. Iako to naoko može izgledati kao unutarnja stvar, odnosi i način vladanja unutar stranke uvelike određuju način na kojim isti taj HDZ vlada gradom. A kad u tom smislu usporedimo stari HDZ pod Vukelićem i novi pod Jelićem, teško je pronaći bitne razlike. Neočekivano javno sukobljavanje političkog oca i sina je čak učvrstilo taj dojam jer su se obojica u većoj ili manjoj mjeri prikazali licemjernima. Pa se sad kad mu izmiče tlo pod nogama, dokazani autokrat Vukelić odjednom sjetio da ne bi bilo loše demokratizirati stranku. Jelić pak više ne može zamisliti HDZ na čelu s Vukelićem i s njegovim stilom vladanja, ali ne objašnjava paradoks da je upravo pod Vukelićem na čelu HDZ-a i upravo pod takvim stilom vladanja postao osoba od Vukelićevog povjerenja. Toliko da ga je ovaj – upravo u skladu s apsolutističkim vođenjem HDZ-a koje odjednom Jelić više ne može zamisliti – oktroirao na stranačke i javne funkcije, gurao preko stranačkog reda naprijed. Od uključivanja u HDZ Jelić nije pokazivao da su mu mrske Vukelićeve metode; ako je Vukelić bio takav diktator onda zapravo drugačije nije moglo ni biti. I nije bilo, Jelić je naklonost političkog oca zaradio u doba kad je HDZ političkim nasiljem i političkom korupcijom kupio vlast u Karlovcu, kad je navodno Sanja Katić pala na slapu, “penzionera” Tudića navodno stisnulo srce, a drugi HSU-ovac Capan od strane mladog HDZ-ovca u usponu navodno uvjeren s 20 tisuća razloga (mjesečno) da napusti lijevu koaliciju. Zapravo su u tom ismijavanju demokraciji svi dobili – da se opet malo vratimo na Branda u ulozi Vita Corleonea – ponude koja se ne mogu odbiti.
A onda kad je Jelić zadobio vlast nije pokazivao puno milosti za one koji nisu na liniji, počevši od pučeva u školama do svježeg slikovitog primjera ridikulozne demonstracije moći kad je članstvo u temeljnom ogranku Zvijezda – umjesto bivšeg župana, saborskog zastupnika, ravnatelja bolnice i dragovoljca koji je po Velebitu krpao specijalce dok je sadašnji gradonačelnik ispijao kave po Zagrebu – za novog predsjednika izabralo nekakvog anonimnog bivšeg obavještajca. Samo kompletni politički naivac može povjerovati da je to biranje po slobodnom nahođenju, a ne po naređenju. Posebno poslije otkrivanja pisanog naputka za izaslanike za koga trebaju glasati na skupštini gradskog HDZ-a, što u HDZ-u smatraju “u skladu s demokratskim načelima stranke”, iako je evidentno na rubu političke lobotomije vlastitog članstva. A s lobotomiziranim članstvom ne samo da se dolazi do društvenog napretka, povijest nas uči da takve pojave mogu biti vrlo opasne i završiti pogubno. Od NSDAP-a do SKJ-a, skoro je svejedno.
S novim gradskim vodstvom HDZ-a se ne prekida praksa da se normalne apolitične ljude koji bi radili u javnoj službi ucjenjuje učlanjenjem u HDZ, da se forsiraju podobni umjesto stručnih, da je na većoj cijeni “uprknuće” od vlastitog stava, da uski krug ljudi kroz proračunska sredstva ostvaruje osobnu korist nauštrb velike većine koja to kroz instituciju poreza sve to plaća. I dalje se ne igra na ljudsku pamet i zdrav entuzijazam, nego na ljudske slabosti, pohlepu i dodvorništvo. U tom smislu, ne treba na turbulencije u HDZ-u gledati kao na dobrodošlu reformu te stranke koja određuje naše živote u zadnjih 20 godina, više nego što to mislimo ili bi to željeli. Jednostavno, jedna interesna skupina predvođena blagoglagoljivim autokratom se osjetila dovoljno jakom da detronizira drugu interesnu skupinu s autokratom starog kova na čelu.
Kao i prije u slučaju Vukelića, sve bi se to gledalo “blažim” očima da je u posljednjih pet godina u fotelji gradonačelnika Jelić ostavio “potpis”, da je gradu dao novi polet, ostavio iza sebe velike projekte ili bar jasan pravac kretanja razvoja ovog grada. Umjesto toga dobili smo “ler”, stagnaciju i uzmicanje u kojem se objektivna globalna kriza doimlje kao savršeni alibi da se stvari ne pokreću s mjesta. Čitali smo, i vidjeli na javnoj televiziji da si je gradonačelnik, zajedno sa zamjenicima samovoljno bitno smanjio plaću. Zgodno kad se izvuče iz konteksta, ali to nije ono što Karlovcu treba. Treba mu sposobna vlast da s gradonačelnikom sa srcem na pravom mjestu pokrene njegovu renesansu, pa onda neka ima plaću veću i od premijerske. Nažalost, takvu osobu, budimo realni, HDZ nema. Ni Vukelićev, ni Jelićev.