Piše Ivana Francisković
U prosincu 2002. godine u malenom galicijskom selu Camelle, preminuo je umjetnik Manfred Gnadinger. Nešto više od mjesec dana ranije, tanker Prestige prelomio se na pola uslijed velikog curenja nafte. Naftna mrlja stigla je i do sela Camelle te uništila Manfredove skulpture i vrt. Manfred, porijeklom Nijemac, četrdeset je godina skromno živio na plaži Camelle, u jednostavnoj kolibi, bez vode i struje, ne tražeći ništa od svijeta, dajući mu šarenilo svojih skulptura, koje su turisti redovno razgledavali. Manfred je gotovo većinu života proveo umjetnošću upozoravajući na važnost očuvanja okoliša. A onda je katastrofa jednog tankera uništila sav njegov rad pa i njegov dom. Manfred Gnadinger preminuo je od tuge.
Nakon tsunamija i posljedica koje je izazvao na reaktoru Fukushima, raseljeno je više od dvadeset tisuća ljudi. Mnogi od njih bili su poljoprivrednici i stočari, koji su prije napuštanja svojih domova, zbog radijacije morali vlastoručno ubiti sve životinje koje su imali. Bili su prisiljeni uništiti i napustiti sve ono što su do tada smatrali svojim životom. Svjetski su mediji prenijeli informaciju da se radi o tek dvadeset tisuća raseljenih. Jer, moglo je biti i puno gore.
Paradoks ljudske zajednice je da stvarne i dugotrajne posljedice brojnih katastrofa, pogađaju upravo one koji su s uzrokom tih istih katastrofa imali najmanje veze. Mogli bismo sada govoriti o puno toga. O tome da se katastrofe događaju jer živimo ne mareći za to koliko pretjerano trošimo i da se recimo, toliko nafte i urana ne bi trebalo prerađivati kad bismo bili skromniji. Pa eto, Manfred je živio upravo tako. Skromno. A ipak je platio životom.
A mogli bismo govoriti i o suosjećanju. Pritom ne mislim samo na suosjećanje prema Manfredu, seljacima Fukushime, gladnima Afrike i svima koji na bilo koji način žive u patnji, puno većoj od ove naše. Mislim na ono suosjećanje koje te obuzme kad postaneš svjestan da nešto pred tobom nestaje. Kao kad se zaljubiš i sve je lijepo, predivno, a onda prođe vrijeme i krenu svađe, prepirke, gluposti ljudske. Onda, u jednom trenutku, osoba koju zapravo voliš, kaže da odlazi. A ti se sjetiš da je zapravo voliš i sad ćeš sve promijeniti i učiniti sve da joj to dokažeš i pokažeš. Ali, kasno si se sjetio.
Suosjećanje, koje je oblik odnosa prema svijetu. Suosjećanje, koje u sebi nosi svijest o tome da je sve što nas okružuje krhko baš poput nas i može nestati. Sve što priroda od nas traži je da se prema njoj odnosimo s pažnjom. Ali, mi to ne činimo. Kako bismo i mogli kad se nismo u stanju ni svakodnevno s pažnjom odnositi prema onima koje volimo. Kažu da je Manfred kao mladić bio žrtva neuzvraćene ljubavi. Možda je upravo zato svoj život posvetio dajući ljubav prirodi. Jer, priroda je voljela njega. Sve dok se u tu ljubav nije upleo čovjek.
Eto. Nije lako biti čovjek. Ni ovakav, ni onakav.
Ovome svijetu više od gospodarske revolucije, više od socijalne revolucije, više od zelene revolucije, potrebna je revolucija srca. Ta je jedina održiva. To će biti revolucija u kojoj ćemo konačno shvatiti da smo dio cjeline, da svaka odluka koju donesemo ostavlja svoj trag na nama, na nekom drugom pa i na nekom i nečem trećem. Revolucija, u kojoj ćemo u potrazi za hranom voditi brigu ne o profitu nego o tome da tlo na kojem hranu uzgajamo bude upotrebljivo i sutra. Revolucija, u kojoj ćemo u potrazi za energijom voditi brigu ne o profitu nego o tome da resurs kojim raspolažemo pripada ne nama nego živom sustavu i da je zapravo dobit upravo u održavanju tog sustava živim, a ne obrnuto. To je profit kakvom trebamo težiti.
To je revolucija srca.
U toj revoluciji srca Manfred još uvijek živi u svojoj kolibi na obali mora.
I seljaci Fukushime žive na svojoj zemlji.
I mi zajedno s njima.