Ovih dana smo svjedoci ponovnog otvaranja slučaja ubojstva Frane Despića u zagrebačkom parku Ribnjak prije četiri godine, koji je sa skupinom mladića palicama i letvama napao drugu skupinu, ali je izvukao deblji kraj jer su i ovi bili naoružani džepnim noževima. Uboden je osam puta, ali optužen nije nitko jer policija nije uspjela prikupiti dovoljno dokaza. U kratkom ili selektivnom pamćenju čini nam se da se takve stvari nisu događale prije kad su maloljetnici više vremena provodili s roditeljima, kad je represivni aparat bio grublji, a društvo općenito strože. No tu su stare novine koje nas podsjećaju da vrag među mladima nikad nije spavao.
Možda je priča iz davnih dana u Karlovcu manje brutalna, ali je model isti kao ovaj s Ribnjaka, jer je i tu bahati siledžija naletio na krivog i ostao ležati na cesti. Priča je s kraja 1956. godine i u o tom slučaju povlače se slični zaključci o uzrocima maloljetničkog nasilja utemeljenom u lošem kućnom odgoju i lošim utjecajima iz medija, tada je prst krivice uperen u zapadnjačke “kriminalno avanturističke” filmove. Zanimljivo, za maloljetničke nasilne skupine već se tada koristila engleska riječ “gang”.
Donosimo dijelove iz dva teksta vezanih za događaj iz prosinca 1956. Prvi je izvještaj u kojem između ostalog doznajemo kako je nekad i “skoro novi” kišobran bio vrijedno vlasništvo, a drugi zanimljiv redakcijski komentar na temu kućnog odgoja mladih.
“Tragični sukob dječaka”, Karlovački tjednik, 14. prosinca 1956.
“Kao i svakog ponedjeljka navečer izašla je iz “Partizanovih” prostorija grupa omladinki, koje su upravo završile svoju vježbu. Žurile su se svojim kućama. Pred Domom stajala je grupa od pet dječaka. Pošli su za grupom djevojčica, uporno ih slijedili i dobacivali im koješta “kako se to već radi”. Uplitanje dječaka postalo je neugodno, pa su se ove djevojčice, na putu prema Drežniku obratile za pomoć vojniku, koji se nalazi na straži pred francuskim magazinom pored kojeg prolazi aleja prema željezničkom mostu. Dječaci su kod mosta odustali od daljnjeg praćenja i tako razigrani krenuli istim putem u grad. Kad su došli do kuglane koja se nalazi uz aleju susreli su jednu djevojčicu koju neki od njih poznaju u društvu mladića T.K., učenika VII razreda Mješovite gimnazije. Nisu im dozvolili da mirno prođu. U tom mladićkom nabusitom susretu došlo je do tučnjave. U gužvi učenik T.K. se očito branio malim džepnim nožićem kojim je ubo Branka Canjka. Unesrećeni Branko umro je već na putu do bolnice. Ovaj drastični slučaj unio je uznemirenost i potištenost u roditeljske domove i škole. Nažalost, o njemu se previše priča kao tragičnom izvanrednom slučaju, a da se kraj toga zaboravljaju česti incidenti, koje dječaci znaju izazvati u međusobnim zadjevicama i izgredi koji se dogode, ali na sreću ne završavaju tako tragično, pa im se ne pridaje potrebna pažnja. Ali to su samo naoko bezazlene sitnice. Jedan je dječak u nabacivanju kestenima skoro oslijepio. Razlog? Igra! Jedna grupa kulturnih radnika bila je izudarana u noćnim satima na uglu Senjske i Riječke ulice…Jedna je grupa učenika bacajući mokre grude snijega na mirnu prolaznicu potpuno razrezala njen skoro novi kišobran. Razlog? Razonoda. Ali nemilosrdno uporna. Ali, zar smo jednom bili svjedoci neumjesnih i neartikuliranih krikova iz “trećeg” mjesta u kinima. Nitko ni ne pokušava da te izgrednike spriječi. Da, treba spomenuti i kino, jer česti i razni avanturistički kriminalni filmovi vrše loš odgojni utjecajna njih…Narodna vlast je i u ovom gradu učinila mnogo. Zbrinula djecu bez roditelja, koju je pokupila na ulici, dala im odgoj i to su danas veoma dobri dječaci. Koliko bi roditelji prema svojoj djeci još mogli učiniti, to trebaju oni sami vidjeti.”
“Odgoj – prvi i posljednji razlog”, Karlovački tjednik, 21. prosinca 1956.
“Interesantno je, da je uporedo s viješću o tom slučaju (ubojstvu Branka Canjka – op.a.), bilo spomenuto i u prvi plan stavljeno ime jednog dječaka, koji uopće nije bio učesnik u toj nesreći, niti u blizini incidenta. Javnost je obratila pažnju na njega i grupu izgrednika – s davanjem naslutiti da ih ima još – svrstala pod zajedničko ime “GANG”…Možda ne bi trebalo ulaziti u sve te detalje “gangovskih” neozbiljnih i ozbiljnih poduhvata. Oni se uglavnom svode na neodgovorno iživljavanje grupice mladića u pubertetu koji su, a to je najevidentnije, bili suviše prepušteni samima sebi bez dovoljno roditeljske kontrole. Otac dječaka koji se najviše spominje u ovom slučaju se začudio kako je cijelom gradu poznato da je njegov sin, još polaznik osmoljetke isjerivan iz svih karlovačkih škola, Duga Rese i tko zna gdje još ne. Na saznanje da je to stara poznata stvar otac je dao objašnjenje: ” U današnjem sistemu nisam htio klasificirati svoje dijete, zato mu dozvoljavam da se druži sa svima.” Kada bismo analizirali te njegove riječi, onda bismo došli do zaključka, da bi u slučaju klasificiranja djece po klasnim grupacijama, njegov sin spadao među onu gospodsku, a da je sada prepušten na druženje i sa negospodskom, što bi se moglo zaključiti – neodgojenom. Međutim situacija je obrnuta. Klasifikacija, a najmanje ova na “gospodsku” i “negospodsku” djecu nije nikakva garancija dobrog odgoja…
Mogli bismo nabrajati primjere, ali bit će dovoljno da navedemo, da je od nekih pedesetak maloljetnika protiv kojih su za nešto više od pola godine podnijete prijave organima unutrašnjih poslova, bio svega jedan bez majke, svega jedan sin radnika, a da je njih 38 sa oba roditelja. To i činjenica da je većina tih prijestupnika iz relativno dobro situiranih građanskih porodica, ukazuje da se ne radi o nikakvom socijalnom problemu, već zaista o nedovoljnoj brizi roditelja…”
Pripremio Tihomir Ivka