Dali mudrom čovjeku određenu manju svotu novca da si kupi barem dio namještaja za kuću. Upitali su ga što će kupiti prvo. On im odgovori: stol. Zašto stol? Vidjevši čuđenje u njihovim očima odgovori im da je stol najvažniji dio namještaja u kući. Oko njega će skupiti svoje prijatelje.
Većina čitatelja vidjela je sliku Isusove Oproštajne večere. Postoje razne varijacije kako i na koji način sjede. No, to i nije bitno. Bitnim mi se čini ta ekipa okupljena oko stola na čelu s Isusom. Zanimljiva je to ekipa. Najvjerojatnije nitko od nas ne bi na svom oproštaju skupio takvo društvo. I njima povjerio ono najvažnije u svom životu. Nije to bila, ljudski govoreći neka elita. Bilo je tu ljudi spremnih na sve, od jednog terorista (rekli bi današnjim rječnikom), pa jedan izdajnik, poreznika, ribara, krotkih i naglih po naravi. Isus je najvjerojatnije mogao naći i bolje, savršenije. A ipak nije. Nije skupio oko sebe elitu, kremu društvenog i vjerničkog života. Savršene ljude. Sa savršenima se ni za svoga života nije družio. Tek tu i tamo. Bila je to pracrkva oko stola u iznajmljenoj kući u Jeruzalemu. Za mene nešto očaravajuće, puno nade. Radost koja ispunja srce. I ja nesavršen, pun svega i svačega imam pristup u tu zajednicu.
Veliki petak. Križ. Na njemu visi čovjek. Po jednima osuđen što je govorio da je Sin Božji, po drugima jer je govorio da je kralj. Pod križem vojnici koji vrše svoju službu, nekolicina onih koji ga osudiše, mati njegova i nekoliko žena i dva ili tri sustolnika sa sinoćnje večere. Ostali negdje u prikrajku ili dadoše vjetra petama. Osuđeni ne proklinje, ne osuđuje, premda nevin osuđen. Odan Ocu prihvaća krivu osudu, ne traži priznanje za svoje djelovanje, svoje riječi. Zar nije još sinoć držeći kruh u rukama poručio da se daje ljudima. Mogu se njime krijepiti, hraniti, mogu ga odbaciti. Svoju je sudbinu stavio u ruke čovjeka.
I na kraju agonije umirući Isus na križu izgovara riječi: “Dovršeno je!” Dovršeno je jedno razdoblje povijesti i počinje drugo. Na prvi moment čini se apsurdnom ova tvrdnja. Vidimo da je gotovo. Tu su završili svi njegovi planovi, sva nadanja onih koji su ga slušali ili slijedili. Ljudski rečeno – i jesu. Križ je kraj svih planova, svih aktivnosti. Jednostavno kraj. Sramotan kraj.
Ipak u rano jutro “prvog dana u tjednu” dogodilo se nešto neočekivano. Toga jutra neke žene koje su ga slijedile u želji da dovrše do kraja obred ukopa pomazanjem tijela pokajnika otkrivaju da tijela nema. Da je grob prazan. Iznenađenje, konsternacija, strah. Otkrivaju to i neki njegovi prijatelji. Što se dogodilo? Gdje je Isus?
Isus je uskrsnuo od mrtvih. Vijest o praznom grobu prijatelje je još više ražalostila. Po glavi su im prolazile razne kombinacije. Dok konačno nisu shvatili što se zbilo. A onda im se Isus javlja. I počinje nešto novo. Shvatili su da čovjek nije samo smrtan. Shvatili su da smrt nije kraj, da nepravda nema posljednju riječ. Da postoji nada. Novo vrijeme otvorilo je čovjeku novu dimenziju života. Novu perspektivu.