Prvo da se mi nešto razumijemo: Karlovac je jedan jako lijep grad. I njegova je okolica jako lijepa. Karlovac je i grad sasvim zanimljive povijesti, sjajnog položaja, a ima i svoje nekadašnje i sadašnje ljudske osobnosti, pojedince koji su svojom posebnošću dale nešto osebujno tim ulicama i trgovima. Nikada, ni jednoga trena, u to osobno nisam sumnjao i to nikada neću dovoditi u pitanje.
Tim više je žalosno vidjeti neke stvari koje muče njegove stanovnike, kako u prošlosti, a tako i danas. Imali smo mnoge prilike isplanirati si neke druge smjerove razvoja, kako tijekom tuđe vladavine, zatim u nenarodnom režimu, tako i u današnjoj sjajnoj korporativnoj demokraciji. Ali, nismo.
Srušili smo zidine grada još u ono zlatno doba, a sve kako bi si imućni sagradili kuće u Zvijezdi i oko nje, kako bi se gradio kapitalistički napredak. Onda smo u socijalizmu gradili kao sumanuti, usput poželjevši da našu Zvijezdu zaštiti UNESCO, na što su nas otkantali jer nemamo više ni minimum uvjeta za to. Onda je došao rat i miješanje stanovništva, pa je Karlovac iz svega toga izletio kao neki čudan poluproizvod, mišung koji se nije znao ponovno identificirati. Redefinirati. Neoliberalni kapitalizam i privatizacija pretvorili su grad iz industrijskog središta u grad trgovačkih centara, u kojem uvijek fali 12 tisuća plaća, a glavni projekt s javnom lovom je sagraditi raskrižje ispred – trgovačkog centra. Nit’ smo proizvođači, nit’ smo potrošači. Ovako više nismo ni ljudi. Pretvoreni smo u krave muzare. Nošeni smo globalnim burama i olujama, svjetskim, hrvatskim. Samo se čeka brodolom.
I, sada tu dolazi Michael «Air» Jordan. Kako? Otkuda baš on?
Ovako: njemu se pripisuje izreka «Mogu prihvatiti neuspjeh, ali ne mogu prihvatiti da prestanem pokušavati». A ta je izreka toliko općeljudska da ju je mogao reći i Dražen Petrović (onaj koji je trenirao do besvijesti, da bi bio najbolji), Janica Kostelić (ona kaj skija bez jednog štapa, e baš iz inata), Goran Ivanišević (onaj kojeg na Wimbledon dopeljaju kao autsajdera, a on pobijedi). Ima tih primjera dosta. Ima ih i u Karlovcu.
Ja ne prihvaćam stanje u kojem se skupa sa gradonačelnikom iščuđavam kako HŽ ne mođe napraviti pišljivu stanicu. Jerbo, njegov je posao da ju naprave. To se zove odgovornost. Ne mogu prihvatiti da me Poglavarstvo uči energetskoj učinkovitosti, dok im na Toplani popuštaju brtve i ventili zato jer 20 godina nisu investirali u njih, ali su investirali u poltrone. I sada baš oni dociraju o mjeračima topline i štednji energije. To bi nam opet prodali, kao fakini ciglu. Ne želim prihvatiti sve te šuplje priče, od bazena i turizma, do njihove «izvrsnosti», «brendiranja», «racionalizacije».
Cijelo se vrijeme radilo o tome kako sebi nafutrati guzicu. Kako krvlju braniti svoju poziciju i svoj menadžerski ugovor. Kako izvesti svoj inženjering. Gradski, stranački, privatni. Zato nije bilo vizije, ali je bilo provizije. I puno lijepih riječi, spominjao se i Isus i Ivan Krstitelj i djevica Marija. Ali ne i uskrsnuće Karlovca.
Neki sam dan bio u gradiću koji se zove San Pedro Carcha. U cijeloj Latinskoj Americi bacaju smeće u rijeke. Ovdje ne, čisto je do bola. Posvuda su pajkani jako neljubazni. Ovdje zaustave cijeli promet i strancu potanko objasne kamo mu je ići. Okolo su mrzovoljni, ovdje se nasmiješe i pomognu ti. Drugdje nema putokaza, ovdje su ih nakeljili posvuda, vidi se da rade. Skromno i pošteno. I onda skužiš: ne žive u najidealnijim okolnostima. Ima sirotinje, ima nepravde, ima problema. Ali, kao zajednica su riješili boriti se. Svi skupa.
I u Karlovcu ima takvih ljudi. Entuzijasta, ljubaznih, koji se bore. Ti i takvi moraju postati dominanta. Izbori su već danas. I nisu samo izbori i vodstvo grada ti koji mijenjaju klimu. To je u rukama svakog Karlovčana. To je klima koja treba jednostavno ugušiti ove luzerske spinove, ove promašene investicije, ove kataklizme pameti. Kada ta klima prevlada, biti će doista smiješno da se bilo koji lik, bez ideja i programa, bez tri čiste, bez znanja i sposobnosti – kandidira za bilo što.
Mi Karlovčani smo uvijek bili kritični. I sada smo. Kritiziramo sve i svakoga, lijepimo etikete, ali kada to treba dovesti do krajnjih konzekvenci, e onda komentiramo u birtiji uz pivicu, rogušimo se i blebećemo. Umjesto da to pošaljemo u krasni. I prekinemo s autocenzurom. Jer nije bitno što je rečeno, nego tko je rekao. To njih zanima, tko je iza kojeg nicka. Pa, hajdemo, sve otvorenije, nema straha. Da ne dozvolimo folirantima i luzerima da nas buzoriraju još četiri godine. Počevši od danas. Sada i ovdje.
Treba za početak razmotati tu sarmicu privatnih interesa. Skrivenu u kupusu od idelogija, religija i kićenih riječi glasnogovornika. A pravi su sadržaj sinekurice, beneficije, pozicije, lovica. E, to je bolan proces. A koga bude najviše bolilo, pa bude urlikao, e to je taj kome više nije mjesto nigdje blizu blagajne.
Jednostavno, zar ne?