Uz Uskrs koji je u demokratskoj Hrvatskoj državni blagdan, prisjećamo se vremena kad je Crkva bila vrsta državnog neprijatelja, institucija koja – po tadašnjim napisima – perfidno podriva socijalistički sustav i vrijednosti privlačeći mlade uz pomoć materijalnih stvari koje si je bogata Crkva mogla priuštiti, a uvijek financijski kratko socijalističko društvo nije. No iza kuknjave o tome kako Crkva pridobiva mlade novim stolovima za stolni tenis i džuboksima, pokušava se proturiti i nekorektna propaganda.
Bez obzira što nema izravnih optužbi, teško je drugačije okarakterizirati tekst u kojem se nakon zavođenja mladih od strane Crkve, sasvim “slučajno”, piše o pojavama crtanja kukastih križeva po gradu. Iako je tekst sigurno u skladu s režimskom naravi i ideološkom linijom tadašnjeg Karlovačkog tjednika, ovaj put nije zgorega spomenuti i autora. Potpisnik je Momir Lazić, otužna pojava koja se u kratko vrijeme, od ateističkog obožavanja samoupravljanja i “velikog učitelja Tita”, pretvorio u branitelja “srpske svetosavske Istine” i dan-danas zabavlja velikosrpskim lamentacijama ultra-desničarsku publiku po opskurnim beogradskim TV postajama. Iz socijalističkog sna ovaj se novinar, pisac i pjesnik probudio kao jedan od osnivača Raškovićevog SDS-a u Karlovcu, pero zamijenio puškom i nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama uhapšen s grupom srpskih pobunjenika u Plaškom. Razmijenjen je, prvo se skrasio u srpskom dijelu BiH, pa u Beogradu preko časopisa za “kulturu” “Zbilja” nastavio širiti velikosrpsku propagandu. Građanski umjereni i objektivni srbijanski tjednik “Vreme” ne tako davno nazvao je Lazića “nekom vrstom batine Šešeljeve Srpske radikalne stranke kojom je ova partija vitlala nad gradovima Srbije”. Iako i danas hrvatsku državu smatra ustaškom, javno govori kako dio mirovine (uz dio iz Srbije i BiH), prima i iz Hrvatske za rad u Karlovačkom tjedniku. Kakav paradoks, ali nije vezan samo za njega. Listajući Tjednik iz sredine 80-ih godina i gledajući popis autora neobično je koliko je njih gorljivo propagiralo socijalističku “religiju” kroz tekstove, a onda se 1990. prekrstilo na novu vjeru, nacionalizam. Hrvatski ili srpski, skoro da je svejedno.
“Sadržajnijim programima suzbijati stranputice mladih”, Karlovački tjednik, 18. travnja 1985.
Da nam se crkva miješa u mnoge stvari gdje joj nije mjesto, u to nema nikakve sumnje. Samo pitanje je koliko se njeni utjecaji prihvaćaju kod mladih. Naša samoupravna socijalistička i nesvrstana Jugoslavija nikada ništa nije imala protiv vjernika, poštenih ljudi koji su svoj posao radili onako kako to dolikuje poštenom i radnom čovjeku. I protiv takvih nikada neće imati nikada ništa.
Ovaj put želimo nešto više reći o mladima i pokušajima crkve da ih stavi u svoje okrilje kako bi ih odvukla tamo gdje im nije mjesto i gdje sigurno kao takvi ne pripadaju. Nije nikakva tajna da su mnoge vjerske zajednice na području karlovačke regije sredstvima svojih vjernika podigli suvremene crkvene objekte koje su dobro i opremili. Tako se u crkvu unose stolovi za stolni tenis, kupuju i unose džuboksi, održavaju plesovi, gleda televizijski program, organiziraju izleti, a sve je više mladih koji na sebi nose neke od znakova crkve uobličene u nekakav lančić ili nešto slično. Ne treba biti posebno pametan i sada raspredati o tome što je konačni cilj crkve kada je u pitanju takav odnos u radu s mladima, ona želi utjecati na odgoj mladih. Međutim, jedno je sasvim točno i stoji kao konstatacija: svaki onaj učenik koji izlazi iz naše socijalističke škole ima otvoren put ka budućnosti, škola mu pomaže da riješi svoje egzistencijalno pitanje, da postane radnik-samoupravljač, da odlučuje sam o svom radu i ponašanju, bez ičije volje i pritiska, slobodno… Sve ove komponente koje nabrajamo ne podržava i crkvena hijerarhija. Pojave koje se u posljednje vrijeme događaju da nam mladi ponegdje na zidu nacrtaju kukasti križ ili neki drugi zlotvorski znak upućuju na ispitivanje, koje je vršio Prosvjetno-pedagoški savjet naše republike i koji je došao do ovakvih rezultata. U razgovoru s učenicima koji su nacrtali kukaste križeve bilo je i takvih, koji nisu bili svjesni toga što je taj kukasti križ, što on označava, kakvo je značenje imao nekada i kakvo ima sada. Sve to upućuje da mladima upravo u školama nedostaje više objašnjenja i historijskih činjenica…
Nedavno savjetovanje Saveza društava “Naša djeca”, koje je održano u Karlovcu, ukazalo je i na problem mladih i religije, otvorilo ga je kao jednu činjenicu ne jaku u tom smislu da “jako” zabrinjava, nego da se stvara adekvatan odnos kako i na koji način suprotstaviti jednom drugačijem odgoju koji nema ničeg zajedničkog sa socijalističkim odgojem i razvojem našeg društva. Upravo zbog toga treba ojačati materijalnu stranu naše škole i pokrenuti rad mnogih kulturno-umjetničkih društava, sekcija, svih onih udruženja u kojima se mogu okupljati i djelovati mladi ljudi; gdje će kroz odgojne programe njegovati revolucionarne tradicije naših naroda i narodnosti i očuvati tekovine NOB-a i učiti se istinama našeg velikog učitelja Tita.
Pripremio Tihomir Ivka