Prije sedam godina u Karlovačkoj županiji bilo je registrirano 2700 obrta. Danas ih je 530 manje, samo u prva tri mjeseca ove godine zatvoreno ih je 44. Razlozi masovnog stavljanja ključa u bravu su očigledni, refleksija su krize globalne ekonomije koja je, za razliku od naše, na putu oporavka. I tu se, barem prema izjavama čelnika Obrtničke komore dostupnim u lokalnim medijima, neda napraviti bogzna što. Još kad se u obzir uzme zakonska regulativa koja je debelo izvan utjecaja lokalnih komora, onda je alibi još čvršći. Nije komora kriva što obrtnik mora plaćati državi davanja i kad nema posla i kad mjesecima ne može naplatiti obavljeni rad ili isporučenu robu. Nije kriva ni što obrtnik, kad se zaduži, ne može proglasiti stečaj i nastaviti uživati u zarađenom iz boljih dana jer za svaki dug odgovara osobnom imovinom. Da ne pričamo o tome da obrtnik nakon što je prisiljen zatvoriti obrt, bez obzira koliko dugo prije radio, ne ostvaruje nikakva prava na burzi rada. Dodajmo tome horor slučajeve inspekcijskog nadzora kojem (pre)često nije cilj nije ni uredno poslovanje, ni zaštita potrošača već puko punjenje proračuna guljenjem kože obrtnicima pisanjem kazni. Umjesto općenite argumentacije efektnije je poslužiti se provjerljivo ilustrativnim slučajem ugostiteljskog obrta koji je na puno radno vrijeme išao prijaviti čistačicu. Umjesto da vlasniku daju orden “Junak borbe protiv rada na crno” jer su to valjda napravili prvi u gradu (javna je tajna da se ti poslovi u gro lokala rade noću na crno), kažnjen je novčano jer je, pazi sad, u obrascu pod rubriku mjesta obavljanja posla napisao Karlovac, a po tumačenju inspekcije trebala je pisati još adresa i naziv obrta. Bez obzira što su ti podaci već upisani prije na obrascu, morao je platiti mandatnu kaznu od 1500 kuna.
Dok obrtnike muče problemi koji život znače, u komori čekaju da zlo krize i sva ostala prođu sami od sebe, i u međuvremenu “intenzivno surađuju sa susjednim strukovnim organizacijama”, “organiziraju niz promotivnih aktivnosti i manifestacija”, “puno rade na obrazovanju učenika za obrtnička zanimanja i prekvalifikacijama” i bla, bla. A kako konkretno pomažu da se ubrzani trend zatvaranja obrta zaustavi? Komunikacijom s obrtnicima sigurno ne, to može iz prve ruke potvrditi potpisnik ovih redova, i sam donedavno vlasnik obrta kao sredstva za preživljavanje punih pet godina. Obrtnička komora možda intenzivno komunicira s kolegama iz Črnomlja i Unsko-sanskog kantona, ali komunikacija s članovima od čijeg doprinosa živi je nula. U pet godina poslovanja na adresu spomenutog skromnog obrta izvan sustava PDV-a sa strane Komore nije došla niti jedna obavijest, niti jedan jedini poziv na savjetovanja, radionice, manifestacije. Čak ni za nešto tako trivijalno kao tradicionalni obrtnički bal. Ali je zato račun za komorski doprinos stizao kvartalno s japanskom točnošću u poštanski sandučić.
Dobro, u obrtu sačinjenom od jedne usijane glave i laptopa nisu se okretali milijuni, ali valjda i zbog revnosti u plaćanju dadžbina državi i tog sitnog komorskog reketa u obliku doprinosa, bilo bi pristojno bar jednom u pet godina obratiti se svom članu na bilo koji način osim iritantnom uplatnicom. I kad je došao dan da nameti, globalna recesija, kriza u samoj djelatnosti ili tek odsutnost poduzetničkog duha vlasnika, postanu preteški teret za održavanje obrta, čovjek si pomisli da će ga barem pri odjavljivanju obrta nešto upitati. Ne zbog sebe, nego zbog svih onih obrtnika koji danas žive na rubu, a sutra će možda biti prisiljeni staviti ključ u bravu. Deset zdravorazumskih pitanja o poslovanju i najvećim preprekama, počevši s onim “koji je glavni razlog da zatvarate obrt?”, kakva bi to anketa s reprezentativnim uzorkom od 530 propalih obrtnika bila! Dovoljno da umjesto ispraznih floskula i besmislenih aktivnosti komora koja bi trebala štititi interese svojih članova, zakonodavcu uputi gomilu korisnih prijedloga. Umjesto ankete, službenica spuštenog pogleda vam u prolazu tutne šturi obrazac za ispunjavanje administrativne forme odjavljivanja. Ispunite ga, naravno platite troškove, vratite se, i opet ni “a” ni “b”. Nisu vas ništa pitali ni kad ste plaćali komorski doprinos i popunjavali državni proračun. Zašto bi sad kad od vas više nemaju baš nikakve koristi?