Piše Ivana Francisković
Postoje dva scenarija budućnosti.
Prvi je nalik onim američkim emisijama u kojima stručni tim vitkih i zdravih operacijom pokušava spasiti ekstremno debelu osobu. Uglavnom neuspješno. Zato što se teško odreći starih navika i zato što činjenica da netko ima manji želudac ne znači da manje žudi za hranom, naprotiv.
Tako je i s ovim našim svijetom. Sastaju se bankari i vladari pa smišljaju mjere kojima će spasiti posrnulu ekonomiju. Pa smisle – kredite. Mo’š misliti. Isti ti se sastaju s industrijalcima i stručnjacima pa smišljaju mjere kojima će spasiti planetu. Pa smisle – kvote. Mo’š misliti.
Tako je i s ovim našim narodom. Zaključili smo da smo nesposobni (dapače, za tu tvrdnju smo pronašli i povijesne dokaze) pa je najbolje da nama vlada tuđa čizma, po mogućnosti što tvrđa i teža, bitno da što manje razmišljamo i odlučujemo sami. I onda će nam biti bolje. Mo’š misliti.
U ovom scenariju percepcija svijeta i sebe svodi se na nepromjenjivo bolesno stanje u kojem se jednim te istim lijekovima postigne prividno poboljšanje pa se nakon nekog vremena simptomi vrate, svaki put u sve gorem obliku.
U ovom scenariju budućnost je kao iz odlične dječje serije “Girl from Tomorrow”: svijetom vlada jedna jedina korporacija, sve je toliko zagađeno da se živi od umjetnog kisika, zalihu vode si mogu priuštiti samo najimućniji, a to je onih nekoliko što rade za vrh korporacije. Od takve budućnosti nismo daleko, zapravo smo na dobrom putu. Sve je više zemalja s ekonomskim monopolom, a ako je tvrtka u domaćem vlasništvu, ostaje dojam da je čak i monopol dobro rješenje. Međutim, svi će ti monopoli propasti jednako tako kao što su se i uzdigli, a lijek koji će se ponuditi biti će strani ulagač. I tako će biti posvuda, dok se konačno ne ispostavi da iza tih stranih ulagača stoji jedna jedina – korporacija.
Pristanemo li na takvu budućnost, tada nam doista preostaje samo odsvirati – rekvijem.
Ne pristanemo li na takvu budućnost, možda uspijemo svojim potomcima postaviti temelje svijeta u kojem živi djevojčica iz gore spomenute serije. Njeni su preci nekolicina preživjelih iz korporativnog sistema nestalog u nuklearnoj katastrofi izazvanoj pohlepom tog istog sistema. Svijet u kojem djevojčica živi je obnovljeni svijet. Svijet u kojem su ljudi svjesni veličine gluposti koje su činili u prošlosti. Svijet u u kojem su ljudi svjesni prirode oko sebe i u sebi. Svijet u kojem su ljudi svjesni vrijednosti i snage svog duha i uma. Svijet u kojem se doista dogodila promjena srca.
To je drugi scenarij. To je scenarij u kojem budućnost ima smisla.
No, pitanje je zaslužujemo li takvu budućnost?
Jedan čovjek već godinama odlaže otpad u vlastitom dvorištu, tek nekoliko metara od kuće. Neki imaju kantu za smeće, a neki imaju svoj vlastiti Ilovac. Neki ne trebaju odgovarati.
U jednom gradu vlast diže ruke od hotela, diže ruke od kina, diže ruke od bazena, diže ruke od svoje povijesti. Neki gradovi imaju hotele, imaju kina, imaju bazene, imaju ponos i odnos prema svojoj povijesti. Neki gradovi – nemaju. Neki nemaju volje preuzeti odgovornost.
U jednoj zemlji propada industrija, ljudi ostaju bez posla, cijene rastu, a za sve se okrivljuje viša sila. U jednoj drugoj zemlji – isto tako. Neki odgovornost jednostavno – nemaju.
Nije sad važno tko je kriv. Možda smo svi, a možda je stvarno viša sila.
Ono što je važno je činjenica da budućnost ovisi upravo o tome koliko smo spremni biti odgovorni. Onda kad naučimo prestati govoriti NIJE DO MENE, onda ćemo zaslužiti biti stanovnicima nekog boljeg svijeta.
A to doista trebamo naučiti. Jer, već toliko dugo sudjelujemo i svjedočimo ne globalnoj promjeni nego globalnom odustajanju. Ono malo dobrih stvari tek su mrvice u bačvi svakodnevnih gluposti na koje manje-više prešutno pristajemo. Ne znam koji bi to kritični, prijelomni trenutak trebao biti da se konačno i dovoljno glasno vikne DOSTA. Ali, znam da za istinske promjene nisu potrebne barikade i puške. Znam da je na sreću, ali i nažalost potrebno puno više od toga – VOLJA. A toga imamo najmanje. Iz dana u dan volja nam se oduzima lošom prehranom u kojoj su najbrojnije namirnice strah, beznađe, loše vijesti, žute vijesti, paranoične vijesti, paralizirajuće vijesti, zarazne vijesti. Iz dana u dan sve smo više nalik onom debeljku s početka teksta, uvjereni da hrana koju nam daju ne može biti drugačijeg okusa. K tome, dolazi u takvom obilju da je uzimamo, još, još i još. A na drugačije okuse, na njih se najprije trebamo natjerati pa onda i naviknuti. Naposljetku bismo ih mogli i prihvatiti. Za početak, drugačije okuse treba znati prepoznati.
Dan planeta Zemlje? Mo’š misliti. Redovni godišnji podsjetnik na crnu statistiku stanja planete za koju ne činimo gotovo ništa. Kao smeđe obojani šećer.
Zelena čistka? E, to je već nešto bolji zalogaj. Iako je čak i tisuću divljih odlagališta daleko manji okolišni problem od devastacije brazilskih šuma, svako je divlje odlagalište pokazatelj koliko je potisnuta svjesnost o pripadnosti prirodi. Indijanci kažu: ne posjeduju ljudi prirodu nego priroda posjeduje ljude. Iliti, sve što činimo prirodi, prije svega činimo sebi. Naravno, žalosno je što u ovoj akciji čišćenja odlagališta vjerojatno neće sudjelovati oni koji su ih napravili, ali jasno će se pokazati da još uvijek ima onih koji odgovornost NE ŠALJU DALJE.
I naravno, za budućnost je potrebno puno više od jedne Zelene čistke.