U zapadnim razvijenim zemljama osobe s invaliditetom nakon procjene preostale sposobnosti uključuju se u normalan život svih ostalih građana. Ne dolazi u obzir njihovo marginaliziranje, getoiziranje po domovima ili neka druga vrsta isključenja iz svakodnevnog života. U mirovinu se pak šalju samo oni koji zaista više ne mogu pridonijeti društvu u kojem žive. U središtu svega je ipak čovjek i dobrobit svih onih koji se bave športom pa je sve usmjereno na to da se određene skupine aktiviraju i uključe u nešto ambiciozno. Onaj tko se bavi športom, posebno natjecateljskim, više no rekreativnim, okupiran je time i svoje životne ambicije ostvaruje u športu bez alkohola, droge, cigareta, što je neprocjenjiv doprinos društvu. Pomagati športaše s invaliditetom je prestiž i moralna obveza.