Marcello Pera, filozof i političar napisao je potaknut novim strujanjima knjigu Zašto se trebamo zvati kršćanima koju je na hrvatskom izadala kuća Verbum iz Splita 2009. godine. Pera nije nikakav zadrti konzervativac, nema materijalnih interesa biti kršćanin ili unutar institucije, vidi sve slabosti ljudi koji vode Crkvu, po vokaciji i političkom djelovanju je liberal. Dakle taj liberal postavlja pitanje potaknut odlukom EU o tome da se ni u primisli ne spomene u temelju EU kršćanstvo – zašto bismo se trebali zvati kršćanima?
Ljudi se danas olako skrivaju iza znanosti. Od njega očekuju čuda. Duh prosvjetiteljstva koji kao da je ponovno izašao iz boce nudi ljudima lažnu nadu. Bože oslobodi, da sam protiv znanosti, ili da se ona protivi mojem vjerskom svjetonazoru. Prava i istinska znanost ne može biti u suprotnosti s Bogom kao uzročnikom i tvorcem svijeta. Ona samo može pomoći vjerniku da dublje i sveobuhvatnije doživi misterij Boga u svijetu prisutnoga od prapočetaka, ali i znanstveniku može vjera pomoći da vidi šire i dublje istinu koju otkriva u znanosti.
Uostalom znanost do dana današnjega nije pronašla ništa što bi se protivilo onome što vjernik vjeruje, niti je vjera znanstvenika u bilo čemu sputavala u njegovom radu. Stoga bi bilo zanimljivo postaviti pitanje tim znanstvenogledajućim na svijet: “Što je to znanstveni pogled na svijet? U čemu se on protivi vjeri kršćana? Zašto bi se pripadnik kršćanstva trebao osjećati manje vrijednim pred nekim tko je znanstvenogledajući na svijet? Trebam li se odreći ili u najmanju ruku stidjeti što sam vjernik, kršćanin? Da li sam nešto zaostalo, zatucano, neprimjereno ovom vremenu, nešto što je osuđeno na propast? Ili sam možda bolestan?
Složit ćemo se da je najveći dio država današnje Europe liberalan i laički. Raskinuto je zajedništvo trona i oltara. U konačnici dobro i za državu i za Crkvu ( slobodna Crkva u slobodnoj državi). Vjera je smještena i privatnu sferu, dakle vjera (bilo koja) ili nevjera privatna su stvar pojedinca sve dok su unutar okvira. I tu zapravo nema problema, svima je zajamčena jednakost. No, problem nastaje u trenutku kada država isključuje vjeru iz javne sfere. Država razdvaja javno (nevjersko) od privatnog 8vjersko ili nešto drugo). U tom slučaju vjernik se kao građanin određene države nalazi stjeran u geto ili neku kućbu nišu. Ovdje se postavlja pitanje: tko će povući granicu između javnog i privatnog? Hoćemo li onda rušiti katedrale, crkve, tornjeve, raspela na otvorenom, zabraniti vjernicima javna okupljanja? Hoćemo li iz muzeja maknuti sve sakralne eksponate, spaliti sve javne knjige s vjerskom tematikom? Ima toga još!
Da li je vjera nešto kao pidžama, kućna haljina koju nosimo samo u svom privatnom prostoru, kada izađemo van onda obučemo odijelo, haljinu. Izgledamo drugačije? Da li to znači da vjernik u javnom životu treba imati drugo mišljenje nego u svoja četiri zida?
Tko vjeruje, iz vjere crpi pouke i usmjerenja ne samo za vlastiti život, nego i za život drugih pa je stoga nemoguće, osim nasilno, od vjernika tražiti da svoju vjeru ograniči samo na privatni sektor.
Europa i Hrvatska jesu multikulturalne, multietničke i multireligiozne zajednice i potrebno je stvoriti okvir za zajedništvo bez sukoba uz dužno poštovanje prema svakome. Stoga kršćanin mora biti svjestan svoje tradicije, nositi nadu i gajiti vjeru u vrijednosti i načela koji obilježavaju našu civilizaciju. I nema potrebe za sramom i ne zvati se kršćaninom.