Svojedobno na putu prema kući susretnem nakon dugog vremena jednog znanca za kojeg sam znala da je pripadnik Oružanih snaga. Njegovo je ponašanje već izdaleka bilo veoma neobično i privlačilo je pozornost. Prije no sam stigla doći na razumnu udaljenost do njega da se rukujemo, on će meni sav razdragan i vitlajući po zraku nekakvim papirom u lijevoj ruci:
– Hej, prijateljice, vidi ovo, vidi (pa lupi desnicom po tom papiru), imam ga, imam ga, vidi…
Ja zatečena, ne znam što bi rekla, jer mi njegove kretnje oduzeše riječ, tek prozborih:
– A što?
On mi se uto vrlo prisno primače, kao da će reći neku tajnu te lupnuvši još jednom desnicom po papiru uzviknu:
– Imam papir da sam lud…
– Kakav papir, rekoh i pogledah ga u zažarene oči.
– Evo ovaj ,vidi, ovdje lijepo piše, da imam PTSP i da mogu u penziju – reče malo pribranije pa ponovno zavitla papirom i dovrši – Prije su mi u postrojbi za svaku ludariju davali stegovnu, a sada imam papir i da sam službeno lud i više mi nitko ne može ništa…dosta je vojske, odoh ja u penziju…eto im
– A, što ćeš raditi u mirovinu, tek si prešao 40, a žena, koliko znam ne radi i tu su mala djeca, kako ćeš sve moći – izbacih ja iz sebe stotinu pitanja
– Prijateljice, vidi, papir sve može, crno na bijelo mi piše, doktor potpisa da sam nesposoban za službu, a i penzija mi je velika – doda
– A tko dobro živi od penzije u ovoj državi, morat ćeš još nešto raditi – ne dam se smesti.
– Neka, meni je dosta, kome treba više, neka mu.. . – reče i na trenutak kao da mu se pogled zamuti i odluta negdje nepoznato.
– A koje je tvoje zanimanje, što imaš od škola, što bi još bi mogao raditi – ja već pomalo dosadna
– Moje zanimanje – zastade te uzviknu ne s malim ponosom, ali i sarkastično – bio sam po zvanju časnik, a sad mi je zanimanje vojni invalid – rukuje se sa mnom, čvrsto, vojnički i ode.
I danas kad se sjetim ovog susreta malo mi se stegne oko srca i oči mi se ovlaže. Tim više što danas znam da je moj znanac, sudionik Domovinskog rata, doista imao pravi PTSP kao posljedicu rata; da je onda meni htio pokazati taj papir kao najveće odlikovanje koje je stekao u ratu, kao fakultetsku diplomu koju nije mogao steći jer je stalno bio na prvim crtama bojišta, kao dokaz da ima liječničku zaštitu od svih koji ga zlostavljaju i ne razumiju, kao dokaz da će mu negdje kod nekog poslodavca zanimanje vojni invalid biti prednost u mogućem zapošljavanju.
Prizor 2
(Velika dobro osvijetljena liječnička ambulanta čiju bjelinu i sterilnost remete tek cvijetak zvan Drvo života u kutu kao i na njega naslonjena poveća tijesno napunjena vrećica s logom Christian Dior.. što sugerira da se u njoj može naći kakva slika, parfem, bajadera Kraš, viski, ali isto tako i kakve dobre domaće kobasice ili pršut…Vrijeme događanja: prije 13- ak godina)
– Dobar dan doktore, mogu li sad ući – malo nervozno reče 40-godišnji dobro razvijeni muškarac.
– Pa mladiću, već si ušao – reče hladno liječnik, no kad ga prepozna, skoči sa stolice, rukuje se s pridošlicom te kao da se ispričava doda – A što dobro izgledaš, od zadnjeg puta si se malo udebljao, vježbaš li?. I prije no što dobi odgovor, odmah doda – Što ti ono trebaš, a da, da, sjetio sam se, ti si onaj što za posao treba potvrdu o profesionalnoj sposobnosti za rad na temelju bolesti koju si dobio u ratu. Je li tako mladiću?
– Tako je, doktore, moram, izludiše me ovi po uredima ili sam već lud od rata, a da i ne znam. Svi se nešto školuju, prave karijere, a znaš, moja škola nije velika, nisam imao kad, a i kažu da će se odsad moći napredovati samo ako se dalje školuješ. Nije to više za mene, nego vi mene pregledajte, odredite postotak moje radne sposobnosti pa da sam ja siguran na čemu sam: ili natrag tavorit u službi ili u vojnu mirovinu
Vidje doktor da je njegov pacijent vrlo odrješit stoga se uhvati posla, sve brzo obavi, napisa dijagnozu i postotak, pozva sestru da dovrši tehničke formalnosti te se ponovno obrati pacijentu.
– Evo mladiću -reče ozbiljno liječnik – sve ovdje lijepo piše, čuvaj ovaj papir kao oči u glavi i javljaj se na redovite preglede (te mekšim i prisnijim glasom) -Tvoje je, brate, da odlučiš kud ćeš, ili u mirovinu ili natrag na posao bez ovog postotka. Pritom lupi desnicom po papiru kao potvrdu da je to tako ili nikako.
Uto mu privuče pogled vrećica Dior, uze je, pomilova i reče – Niste trebali, doista niste, ali kad već jeste, dajte da otvorimo ovaj Chivas Regal i nazdravimo u vaše zdravlje.
Ispiše u zdravlje i usput popričaše malo o ženi, djeci i nogometu te će doktor muškarcu na odlasku – Ne zaboravite, taj jedan primjerak potvrde o postotku sposobnosti dajte i vašima u kadrovskoj, a ja ću svoj dati da se pošalje u HZMO, kako bi se obje strane usuglasile i donijele rješenje, dakle, ili natrag na posao ili u vojnu mirovinu pa snizi ton i prozbori više za sebe – A tko zna hoće li sve tako glatko ići, a već sam ovakvih desetak pregledao i napisao svoje mišljenje, uvijek negdje zapne, previše je tu politike i nereda, a premalo profesionalnost – prekide se liječnik u nastupu te isprati pacijenta.
Tek što zatvori vrata, zastade naš pacijent, upali mu se lampica i promrmlja pomalo osvetnički sebi u bradu – E kad doktor reče tko zna gdje će i kako njegov primjerak potvrde o postotku završiti jer je i kod njegovih sve nered i prljava politika, a to je ipak moj život na tom papiru, onda ni ja svoj primjerak potvrde neću dati u svoju kadrovsku pa da vidimo tko će koga….
Prolazilo vrijeme, kako to već biva, nekome donosilo radost nekome tugu, a našem junaku popriličnu svoticu svaki mjesec na račun – blizu 7.000 kn kao naknada na temelju rješenja o nesposobnosti za obavljanje službe koje mu je izdao HZMO ( jedan primjerak rješenja nalazi se u ladici njegova radnog stola i samo još neki znaju za nju jer je to ipak spis VRLO TAJNO), zatim najmanje 10. 000 za sposobnost na radu u obliku redovite mjesečne plaće (što može provjeriti svatko tko želi) pa još uz to i viši čin, razne povlastice, primanja, domjenci te se u 13-ak godina nakupilo i za vikendicu i za auto, a stekli se i posebni prijatelji. A sve to zbog onog inata ispred liječničke ordinacije i zaborava, što je ljudski, zar ne? I ne treba suditi.
Ako sad iziđemo iz ova dva prizora kao prilog katarzi, možemo dodati sljedeće.
Junak iz prvog prizora je stvaran, živi svoj život kao umirovljeni časnik s dijagnozom PTSP-a i samo njegovi najbliži znaju kako to podnose, kao i stotine sličnih koji su bili sudionici Domovinskog rata. Možda se i ljuti na junaka iz Prizora 2 i slične njemu kad ovih dana čita napise o njima u hrvatskim medijima, zaboljet će ga duša ako sebe uvjeri da je to možda istina, a ne novinarska patka. No, on neće zavidjeti, a kamoli mrziti jer eto, neka im je, ima on svoju diplomu i on je vojnik, časnik, doduše s tim crvom PTSP-om, no opet bi sve ponovio, bude li trebalo.
Usput, junak iz Prizora 2 kao i njegova priča moguće je da se dogodila, ali i ne mora, kako kome odgovara jer život je ipak kazalište. Kad padne zavjesa, nestane čarolije. Analizira se predstava, hvali, osuđuje, izdvajaju se dobri i loši glumci i sve s vremenom pada u zaborav.
A onda slijedi obrat. Život je više od kazališta i predstave, on ima aktere i suce, dobitnike i gubitnike i publiku. Prije možebitne osude Prizora 2 moramo postaviti još neka pitanja:Jesmo li svi mi toliko nevini i naivni da nas ova situacija čudi i tko i što ju je omogućilo. Kao prvo, ljudi su najčešće gluhi na pojave koje ih se ne tiču, a tko je ikada radio u državnoj službi makar godinu dana kao vježbenik mogao se uvjeriti u svu besmislenost hijerarhije i nazovi stege. Ona paralizira, blokira mozak da zamisao ostvari, sve postaje unaprijed zadano od nekoga, najvažnije pitanje jest odnos sa šefom i tako s vremenom i najratoborniji otupe te se prilagode. Prođe koja godina, oni jš uvijek rade svoj posao, ogovaraju tog nekog šefa ili mu pak trče na svaki mig. O drugima sve znaju, znaju i da se događaju i loše stvari, ali eto, sve je to, iznad njihovih sposobnosti ili je, recimo, vojna tajna, a s tim se nije šaliti, pa sve te obavještajne službe, pa nacionalna sigurnost i stoga je bolje šutjeti, žmiriti i ništa ne znati. E upravo zbog sveg toga kao i loših bivših političkih radatelja mogle su se i događati ovakve pojave kao u zamišljenom Prizoru 2. A tu je i još nešto. Pravda je prespora, toga su mnogi svjesni pa su već umorni od čekanja te odustaju. Mnogi se sigurno pitaju, kako, primjerice, u MORH-u ali i u drugim državnim tijelima još ini šeću neotkriveni i nekažnjeni za loše postupke i drhte od straha da im takav ne dođe za prvog nadređenog. Strah je još više pojačan nestabilnim ekonomskim stanjem i mogućnošću gubitka posla tako da oni i koji su znali govoriti, sada doista šute. A šutnja je put u tiraniju i sumrak demokracije. Stoga dopustimo onima koji su hrabri neka govore, bilo to mediji ili pojedinci, oslobodimo im prostor za riječ pa makar ona bila plod fikcije ili tek marketinški biznis. Jer svaka riječ ostavi traga. A nas u Hrvatskoj čeka još trnovit put da se oslobodimo kolektivnog PTSP-a. Znakovito smo počeli još tamo 2004. kada se prvi put zbog pritiska javnosti zbog afere oko zemljišta na Hvaru tražila smjena glavnog državnog inspektora Jordanića da odstupi s dužnosti ili stoga što nije znao što se događa ili što je znao, a nije reagirao. Dobro je počelo, a onda se zavaljala gruda korupcije koja nas i sada guši i kao da nikad ne prestaje.
I da se vratimo našoj priči i damo joj finale s retorskim pitanjem. Je li moguće vrijeme u kojem će primjerice biti stid nekoga činovnika da iznese spajalicu iz ureda, ili pak zanimanje vojni invalid dokine se u apsurdnosti jer je to stanje tijela. A mnogima je niz godina dosta bio posao kako dokazati nesposobnost za rad ili biti istodobno i sposoban i nesposoban zavisno od dobiti. Dugo je javna tajna bila sažeta u geslu: – nisi sposoban ako nemaš postotak PTSP-a, a bio si u ratu. Osim što je amoralno, to je i na veliku štetu onih vojnika koji su doista oboljeli, kao naš junak s početka priče, pa im i ne preostaje ništa nego sarkazam. A prema mudrom Aristotelu sarkazam je drskost koja je stekla obrazovanje.
I za kraj ovog napisa i kao početak neke ljepše priče još jedno pitanje i obveza svima nama: hoćemo li se ikada toliko demokratski razviti da ćemo biti zreli organizirati referendum o tome treba li u domaćoj čokoladici Dorini povećavati postotak kakao maslaca ili ne (kao što svojedobno napraviše stanovnici Švicarske za svoj brend).