Nedjeljom Duhova, koju su kršćani ove godine proslavili 27. svibnja obnovili su sjećanje i uprisutnili događaj opisan u Djelima apostolskim 2, 1-11. Pisac na slikoviti način o plamenim jezicima opisuje ispunjenje Isusova obećanja dana učenicima: Ostanite u molitvi na okupu! Čekajte obećanje koje ste čuli od mene”! Osim promjena koje su učenici primijetili u svojoj okolini važnije su promjene koje su osjetili u sebi, a koje su uočljive i promatračima. Do tada uglavnom zbunjeni, prestrašeni, iza debelih zidova zabravljeni progovorili su “kako im Duh davaše zboriti.” To postaje presudni događaj za učenike. Od toga dana iz te dvorane u Jeruzalemu kreće Crkva, kršćanstvo na svoj povijesni hod s Kristom u vjeri, nadi i ljubavi prema konačnom dovršenju povijesti u Kristu. Može se slobodno reći da je krenuo pokret Duha Svetoga, ljudi koji su dopustili da ih on zahvati i ponese.
Sadržaj njihova naviještanja je smrt i uskrsnuće Isusa Krista te njegove riječi i djela protumačene u svjetlu uskrsne poruke. Cilj im je – poziv ljudima na obraćenje i vjeru u Isusa Krista kao Spasitelja. Isus Krist je dakle središte njihova naviještanja i svjedočenja. I to na dvostrukoj razini: Isus Krist je cilj i ispunjenje Staroga Saveza, Isus Krist je riječ Božja upućena ljudima.
Događaj silaska Duha Svetoga prijeloman je za život te male jeruzalemske zajednice, ali i pojedinaca koji su je činili. Teško je zamisliti dramatiku koja je vladala, lomove u svakom pojedincu Ipak su oni bili baštinici vjere Abrahama, Izaka i Jakova, ukorijenjeni u tradiciju judaizma. S jedne je strane bilo iskustvo povijesnog Isusa iz Nazareta, njegovih riječi i djela, zatim iskustva uskrsloga Krista, s druge strane stajao je čvrsto Sinajski savez i vjernost Bogu. Ne treba smetnuti s uma da je velika većina pracrkve bila židovske tradicije.
Osim onoga egzistencijalnog straha postojala je i ova nutarnja dvojba. Trebalo je, dakle učiniti dvostruki iskorak: prevladati strah i prevladati unutarnje dvojbe. Sam događaj silaska Duha omogućio je prevladavanje straha od neprijatelja, ali otvorio je put i prema razrješenju unutarnjih dvojbi. U Jeruzalemu nastaje nova zajednica u čijem je središtu Isus Krist.
Bilo bi pogrešno misliti da je to bila idealna zajednica idealnih ljudi. Niti su Petar, Ivan, jakov, Matej i ostali postali svecima, ljudi bez mane i poroka. Svaki od njih nosio je i dalje teret svojih ljudskih slabosti, mana i poroka – nesavršenosti. Uostalom ni kriterij izbora za učenike a kasnije apostole nije bila savršenost. Jednostavno dopustili su da u njima djeluje Duh Kristov.
Čitava daljnja povijest kršćanstva odvija se između ta dva pola: otvorenosti Duhu koji joj je dan i daje se i danas po sakramentima ili zatvorenosti Duhu kada onda prevlada ono ljudsko. U prvom slučaju događaju se veličanstvene stvari, a u drugom gluposti i grozote.
Stoga danas pred kršćanima stoji pitanje svih pitanja: otvoriti se Duhu i svjedočiti ili dići ruke i krenuti svojim putem u nepoznato?