Loših starih navika se teško riješiti bez obzira na ideološki predznak. Još skoro tamo od vremena kad su Francuzi sadili platane po Dubovcu ostavljajući svoj simbolični imperijalni trag, ali i konkretni, donoseći sa sobom i civilizacijsku novotariju zvanu civilna uprava, administracija, birokracija ili kako je već afirmativno ili pejorativno nazivali, postoje zapisi i o zlouporabama položaja, potplaćivanjima i nezakonitim raspolaganjem novcem poreznih obveznika. Ne bi bilo danas fer činjenicu da se privatizacijske pljačke, služenje javnim blagajnama kao privatnim bankomatima, mito, pronevjere i općenito niski moralni standardi u raspolaganju javnim financijama povezuju isključivo nasljeđem iz komunizma. Sjeme korupcije posađeno je davno prije na naše plodno tlo, brižljivo uzgajano dva stoljeća i kroz 50 godina socijalizma pretvoreno u veliku i žilavu biljku, a u zadnjih 20 godina genetski modficirano u čudovište. Da svaki novi sustav pokušava odgovornost vlastite slabosti svaliti na nesvjesnu, gotovo freudovsku ostavštinu prethodnog političkog sustava, dokaz su i novine iz vremena rigidnog komunizma ranih 50-ih godina sa još nezakrpanim ratnim ranama. Iako su tada kazne za privredni kriminal i korupciju bile drastične, višegodišnja robija s obaveznim dodatkom teškog rada, novine javljaju o pojavama “nesvojstvenim socijalizmu”, od sitnih krađa radnika iz tvornica do direktorskih pronevjera. Uglavnom se nije zaboravljalo napomenuti kako su to atavizmi trulog kapitalizma između dva rata i kako će socijalistička revolucija u desetljećima koja predstoje iskorijeniti te neželjene društvene pojave.
Tri desetljeća kasnije početkom osamdesetih ne samo da se nije našlo odgovora, već su mito i korupcija po sustavu “snađi se druže” zahvatili najšire društvene slojeve. Doduše, ta je korupcija bila kapilarno raširena i “sitnija” nego danas, nitko nije tako temeljito i na veliko, bezobrazno i s toliko neutažive pohlepe popljačkao društvenu imovinu i krao javni novac kao što se to činilo pod pokroviteljstvom političkih elita od početka privatizacije do danas. Nas danas “svrbe” tajkuni koje smijemo pitati sve osim kako su došli do prvog milijuna, “svrbe” nas Sanader i njegovi jataci… Iz teksta od prije 32 godine saznajemo što je ljude “svrbilo” tada i uočavamo frapantnu sličnost u tome kako su institucije radile svoj posao, svi su sve znali, a na kraju je rijetko tko odgovarao.
Javna šaputanja, Karlovački tjednik, 13. studeni 1980.
…o pojavama mita i korupcije u našoj vlastitoj sredini još uvijek nedovoljno govorimo, ali zato smo izgleda glasniji po kuloarima. Ova “javna šutnja” ne mora značiti da je kod nas sve u redu, da smo imuni na takve pojave i ponašanja. Jer, javna je tajna da na primjer neki liječnici primaju mito, da kod zapošljavanja nisu uvijek čista posla, da neki brže dolaze do tog nesretnog automobila a drugi ne i tome slično. I, priča kruži čaršijom. Priča se da je liječnik taj i taj primio toliko i toliko para. Priča se da ustupljeno mjesto na listi čekanja na automobil “košta” i po 30 tisuća dinara. Priča se da radno mjesto na benzinskoj pumpi “košta” i do 100 tisuća dinara. Priča se da je taj i taj platio toliko i toliko da bi dobio posao…Pričama nikad kraja. Te priče nisu, i ne moraju, biti uvijek osnovane, pogotovo jer se prenose “u povjerenju” od usta do usta. Ali stara poslovica kaže “gdje ima dima…”
Najviše primjedbi i žalbi ogorčenih građana stiže u instituciju društvenog pravobranilaštva samoupravljanja. Stiže i najviše pisama i dopisnica – ali nepotpisanih! Tako odmah nakon razgovora u Medicinskom centru o uzrocima koji su doveli do najvećeg broja zahtjeva radnika ovog kolektiva za zaštitu samoupravnih prava i društvenog vlasništva, društveni pravobranilac samoupravljanja karlovačke općine primio je više anonimnih pisama zaprepašćujućeg sadržaja. (Slična pisma upućena su i organima gonjenja). U tim pismima imenom i prezimenom navode se primjeri (a lista je podugačka) tko i što sve radi u ovoj zdravstvenoj organizaciji. Piše, tako, da je Medicinski centar tom i tom liječniku isplatio toliku i toliku sumu na ime alimentacije za suprugu dotičnog liječnika. Piše da ti i ti liječnici privatno obavljaju abortuse, da taj i taj zubar privatno obavlja usluge na društvenim sredstvima, da su određeni liječnici tom i tom pacijentu po toliko i toliko naplatili krevet u bolnici, da je taj i taj odgovoran za uništenje dokumentacije, da je taj i taj radnik primio toliko o toliko novaca od tog i tog čovjeka da bi dobio zaposlenje…da je radnički savjet jednog OOUR-a odobrio odluku da se određenim liječnicima poveća osobni dohodak od 10 do 20 posto zbog deficitarnosti struke, da je jedan odgovorni radnik ove ustanove prodao medicinskom centru svoj stan i od društva dobio novi , veći, i tome slično.
Iako kod ovakvih anonimki moramo biti krajnje oprezni, jer mogu biti zlonamjerni, nerijetko su upravo one signal za utvrđivanje i dokazivanje određenih protuzakonitih radnji pojedinaca i njihova ponašanja koja nisu svojstvena našem društvenom poretku. Ali tvrdnje iz takvih anonimnih pisama izgleda doista je teško ustanoviti. Zato prema informaciji dobivenoj u Krivičnom odjelu Općinskog suda u Karlovcu gotovo da i nema podataka da je itko u Karlovcu odgovarao za mito i korupciju dok ni jedan liječnik (!) nije doveden na optuženičku klupu zbog primanja “plavih koverata” i drugih oblika mita. Razlog – nema dokaza. A dokaza možda nema i stoga što naš zakon predviđa krivično terećenje i za onog tko daje i onog koji prima mito. “Solidarnost” je tako uvjetovana zakonom (?!). Ispada tako da smo u svemu tome – nemoćni jer nema čvrstih i opipljivih dokaza, nema svjedoka… Moramo se zapitati što rade samoupravne, radničke kontrole, društveno-političke organizacije, prvenstveno organizacije SK u pojedinim sredinama koje bi trebale biti u prvim borbenim redovima u suzbijanju takvih pojava u samom začetku.
Pripremio: Tihomir Ivka