Iznenadim se svaki puta kada otkrijem da likovi iz davno pročitanih knjiga nisu tek fikcija pisaca već da oni uistinu i žive danas, da su njihove zgode dio naše svakidašnjice. Ovih dana oživjeli su likovi don Camillo i Peppone iz izvrsnih knjiga Giovannija Guareschija. Za one koji nisu čitali o tim zgodama napomet ću da se radnja odvija u jednom talijanskom mjestu a glavni akteri su mjesni župnik don Camillo i načelnik komunist Peppone. Njihova prepucavanja, podvale, sukobi mogu čovjeka nasmijati do suza i činiti ih nestvarnima. Međutim, oni i nisu samo plod piščeve imaginacije, oni su stvarni. Kroz njih se na određeni način oslikava naša stvarnost. Pa i ova na našim prostorima.
Nekad je važila ona: drug Pero iz Centralnog komiteta je rekao. Onda smo svi to proučavali što je drug Pero rekao i kako to primijeniti na našu svakidašnjicu. Važilo je to za drugove u CK, za one na nižim razinama, ali i za nas koji nismo bili ni u CK, ni u Partiji. Jer drug Pera je rekao, a on nije bilo tko. On je ono najbolje što se rodilo među našim narodima i narodnostima. Drug Pera najbolje vidi i zna što je najbolje za državu, društvo i pojedinca. Svi smo bili jednaki ali drug Pero je bio jednakiji.
Došla devedeseta organizirali smo sprovod i pokopali druga Peru. Kvaka je u tome što smo mi mislili da smo pokopali druga Peru. U stvarnosti dogodila se preko noći podvala, netko od njegovih ukrao ga i opet zatvorio lijes. Mi u zemlju položili prazan lijes, a drug Pero samo je glumio smrt.
Ovih dana Protokol predsjednika vlade propisao kako će izgledati razna otvaranja objekata kojima prisustvuje predsjednik vlade ili članovi vlade. Pojednostavljeno rečeno: nema govorancija, rezanja vrpci, blagoslova, krkanja raznih delicija. Zanimljivo da su se svi uhvatili samo jednoga od svega toga – blagoslova. Znakovito. Zar ne? Isto tako odredio je (naravno po naputku predsjednika vlade) da on i članovi vlade ne sudjeluju na misama koje se organiziraju prigodom nekih državnih praznika. Sasvim razumljivo jer su se on i njegovi članovi vlade deklarirali kao ateisti. Što jedan ateista ima tražiti na misi koja je čin i susret vjernika?
Mediji koji su se raskokodali o toj odluci nikako da shvate da Protokol predsjednika vlade nije “drug Pero” i da odluka na toj razini ne veže one ispod. Da o njoj ne trebaju raspravljati, niti se po njoj ravnati. I sam predsjednik vlade gosp. Milanović bio je jasan: kako će netko nešto organizirati na lokalnoj razini njegova je stvar. Dakle, “druga Peru” ne trebaju svi slušati, ni slijediti. Niti predsjek vlade želi biti “drug Pero”. Prepušteno slobodnom odabiru. Bez obzira kakav stav imao oko toga, svaki onaj koji piše javno o tome trebao bi baratati činjenicama i istinom.
Svaki građanin ove države, županije i grada može se zalagati, lobirati da protokoli i jedinica lokalne uprave ugrade takovu odredbu kod sličnih događaja na lokalnoj razini. Nitko nije prisiljen pozvati svećenika da blagoslovi nešto, niti će bilo koji svećenik bilo kome zamjeriti ako ga ne pozovu da blagoslovi nešto, niti će svećenik doći na silu. Pitanje je odabira lokalne uprave što će učiniti. Sam blagoslov je vjernički čin a ne dio protokola. Isto tako treba voditi računa i o tome da nisu svi vjernici koji sudjeluju u činu otvaranja nečega. No, to je nešto s čime živimo i valja nam se na to naučiti. Možda bi o svemu tome trebalo razgovarati bez strasti, ideoloških opredjeljenja, svjetonazora. Onako ljudski. Ovako izgleda da postoje dva tabora, onaj oko don Camilla i onaj oko Pepponea.