Kada je ubijen američki predsjednik Kennedy, osnovana je istražna komisija pod vodstvom suca Earla Warrena. Nakon napornog rada Warrenova je komisija izdala izvještaj na 888 stranica. Rezultat: ni dandanas nemamo pojma tko je ubio Kennedya.
Osjećaj sličan čitateljima tog izvješća komisije imao sam čitajući Strategiju razvoja turizma u Karlovcu u sljedećih osam godina, dakle do 2020. godine. Na cca 200 stranica, punih swat analiza, zazivanja greenfield investicija te ostalih stručnih starohrvatskih izraza. Čovjeka oduševi već naslovnjak «Karlovac – grad susreta», te ne može pustiti dokument iz ruku opijen vizijama grada u kojem se ljudi susreću, rukuju, grle, tko zna dokle to ide.
Vjerujem da će svako od čitatelja imati svoju viziju tih susreta. Ja, recimo, odmah vidim zelene osunčane livade pored rijeka, te mlade ljude sa cvijećem u kosi kako trče ususret jedni drugima dok Jimi Hendrix davi električnu gitaru s najmanje 165 decibela, ali to su moje privatne furke.
Dakle, kako je Karlovac već izbrendiran, strategija jednostavno ima primarni zadatak brending uvaljati u neku buduću zamišljenu realnost, koja se zove vizija. Drugim riječima, Lee Harvey Oswald je već tu, sada to potkrijepimo nalazom da je to napravio baš on i to sam. Jer predsjednik je ionako mrtav, a ako se neke stvari baš ne slažu sa zakonima fizike – par stručnih izraza i formula i to je to.
Realnost i vizija. Vizije temeljene na realnosti su itekako dobra stvar. Još je bolje kada se vizije temelje na lovi. Brus bi pokojni Steve Jobs sanjao svoje pametne mobitele da se rodio kao 43. dijete u siromašnoj indijskoj obitelji u pokrajini, aj’ recimo Tamil Nadu. Nego bi on ustajao u 4 ujutro, nosio vodu, čistio cipele po cijeli dan. Ili još bolje, sastavljao malim ručicama mobitele nekom drugom Steve Jobsu, koji bi pisao knjige o vizijama, društvu jednakih šansi, opisivao svoj poslovni uspjeh temeljen na dječjem radu za kikiriki.
Sve je u studiji lijepo, nekako plavičasto sa zvjezdicama, naravno karlovačkim, samo nigdje love. Jer, kako znamo, nema se za grijanje, a treba se ostvariti čitav niz vizija, cijeli popis želja, koje će Karlovac ubaciti u turističku orbitu. Formula glasi: New York-Paris-Peckham, ovaj, Karlovac.
Da, spominje se EU, lijepi su ti grafikončići koji sliče na male usisne pumpe koje će se prištekati na buđelar Unije. Inače je poznato da dokona EU nema nikakvih problema, te će benevolentno financirati naše vizije. Kao što recimo pomaže Grčkoj. Dobije se lova odmah, samo daj nekoliko otočja, sve luke, sve aerodrome, sve starine i ako treba sve Grkinje.
Joj, kako se ja nedam uvjeriti. Možda zato što sam se baš u Karlovcu naslušao o gradskim prstenovima, gradskim bazenima, gradskim kinima, gradskim plinofikacijama, gradskim revitalizacijama i sličnih bajki grofa Minhauzena. Pa sam turizmoskeptik.
Digresija: riječ «bazen» spominje se na 4 mjesta, gdje na jednom od njih otkrivam da 24. kolovoza o.g. istječe dozvola za gradnju bazena u Karlovcu. Istoga dana slučajno počinju Dani piva, pa će zveket krigli i miris pečenja prikriti tu činjenicu. Juhaj-haj.
Zapravo, nisam turizmoskeptik. Samo ne pušim više fore, jer sam ipak u ozbiljnim godinama. Pa me ne mogu začarati studijama na 200 strana i hrpom titula i diploma, institucija i nazivlja. Ili, recimo izvanrednim otkrićem, koje nudi studija, da je bolji «brzi razvitak» od «održavanja postojećeg stanja». Jelte? Kako se toga ja nisam sjetio. A evidentni je karlovački problem da se ne može niti održavati postojeće stanje u mnogim područjima, ako govorimo pošteno, izravno. Niks proizvodnje, niks bazena, ferštenzi? Niks gospodarstvo, niks turizam, kapirenzi? Niks šljaker, niks šljokenzi viski naiskap.
Proizvodni su obrti 10 % svih obrta, zatvaraju se i birtije – sve to govore statistike. Ali ne, Švabe i Poljaci će ostajati duže i trošiti više. Nemaju pametnijeg posla. Igraće se lovice po trgovačkim centrima, to falabogu doma nemaju.
Onda – ajmo staviti ruku na srce. Pa jesmo li marketinški iskoristili i ovo što se ima? Naravno da nismo. Popunjenost karlovačkih hotela je 25 % kroz godinu. To je skoro donja granica neke rentabilnosti. Sama studija veli da je skoro 50 % ljudi (u svijetu je to skoro 70 %) odabralo destinaciju putem interneta. Ajde guglajte i tražite Karlovac na internetu i sve će vam biti jasno. Pogotovo na stranim jezicima.
Onda, ta neumitna legenda o Zvijezdi. Samo ju treba revitalizirati i ima da brojimo snoplje dolara k’o Las Vegas. A rijetko će vam tko iskreno reći u čemu je štos (to je tabu tema); još sedamdesetih su Karlovčani htjeli da im Zvijezda uđe u baštinu UNESCO-a. Odgovoreno je da za to nema uvjeta, jerbo nema zidina i bastiona, a šančevi su poluzatrpani. I svašta je sagrađeno gdje ne bi trebalo. Izvolite restaurirati. I to može. Naarden u Nizozemskoj je to učinio. I Bourtange u Francuskoj. Kako sada ti gradovi izgledaju, izguglajte si. I slobodno plačite, to je ljudski.
Prema tome, prestanimo robovati legendama. Karlovačka zvijezda je samo jedna od njih. A revitalizacija bi se ionako sastojala ili od podzemne garaže, ili od popločavanja Radićeve, ili od obnove povijesnih objekata u luksuzne stanove za imućne. To kako kojoj garnituri vrhuške provali pjena na usta. Pozovu se stručnjaci, pa kad se čarobnjacima ne sviđa što struka kaže, tim gore po struku. Rastjeraj ih sve.
Umjesto da se iskoristi ono što se ima, a u studiji ipak lijepo piše da su to naše rijeke, naši bregi, naša pitka voda, naši turistički objekti takvi kakvi jesu, mi bi u osam godina valjda trebali isfinancirati bar desetak projekata (i to valjda po principu javno-privatnog partnerstva, izvanredne formule našeg Nestalog u 60 sekundi, zvanog i fimi-media), povećati kapacitete (rekoh, ni ove ne koristimo) i eto idile grada susreta, a opet bez kongresne dvorane.
I toplane.
Studija je super. Na temelju točnih podataka izvlači krive zaključke. Što znači da je cca 50 % točna. Što je nevjerojatna preciznost za sadašnju gradsku vlast.