Je li objavljivanje liste dužnika državi praktičan čin, korak ka poželjnom uklanjanja taloga nakaradnih društvenih odnosa, put ka jačanju pravne države s ukalkuliranim konkretnim akcijama prema dužnicima ili tek očajni pokušaj punjenja proračuna jednog ministra da apelom – doduše drastičnim – utječe na savjest onih, koji sudeći po besramno visokim poreznim dugovima, srama nemaju? To još ne znamo, znamo tek da je “lista srama” objavljena, i bez najavljene konkretne daljnje akcije samo žesti sve one koji su redovito plaćali poreze, štedjeli na sebi kako bi prema državi bili čisti, sve one sitne poduzetnike koji su se u lošim poslovnim mjesecima tresli jer nisu imali za mirovinsko i socijalno i koji se tresu kad im porezna zbog par stotina kuna duga jasno daje do znanja u prvoj opomeni da slijedi ovršni postupak. I koji sad vide koliki su majmuni ispali zbog svoje savjesti, revnosti i poštenja. Kako se drugačije osjećati kad shvatiš da si oboružan navedenim vrlinama (ili glupošću, ovisi kako se gleda), nesvjesno financirao čitav taj igrokaz o Superhik državi koja otima siromašnima da bi bogati mogli zadržati svoj luksuz. Uključujući tu i onu poslušničku bagru iz porezne koja je tolerirala gomilanje poreznih dugova i političare koji su navodno te poreznike-poslušnike stiskali da olabave malo u revnosti naplate dugova “uglednim” privatnicima.
Kad se analizira lista s konkretnim karlovačkim imenima i prezimenima, u gradu gdje svi poznaju svakoga i gdje bogatiji i “viđeniji” strše jače negoli u većim sredinama, čovjek koji uredno plaća sve račune pa za život što ostane, ostane, osjeća se još većom budalom. E, tu već – da parafraziramo Johnnya Štulića iz skroz drugačijeg, ali primjenjivog konteksta – bijes nas obuzme. I nas je, kao Štulića djevojka iz Hrvaca, netko očito nasukao na sprud, obezvrijedio nam logiku i oskvrnuo trud.
Ugledna lica, poduzetnici, ugostitelji, advokati…, srećemo ih na terasama kafića, sa skupim satovima na rukama, brendiranim sunčanim naočalama i potpisanim polo majicama. Viđamo ih na ulicama u sjajnim autima i slušamo o njihovim apartmanima na moru. I baš nas briga, uvijek je bilo bogatijih i siromašnijih, uspješnijih i neuspješnijih, ambicioznijih i onih koji misle da se mir i slobodno vrijeme ne mogu platiti novcem. Ali pod uvjetom da taj u bijesnom autu, s “fensi” stanom u starom centru i vilom na Jadranu ne duguje 1,5 milijuna kuna državi. Pa, to je skoro 25 godina života na trenutačnoj prosječnoj plaći u Hrvatskoj. Tako bi i vi i ja mogli kupiti skupe aute i stanove i glumiti sposobne privatnike. O moralu ovdje nema smisla pričati, ali ima smisla o odgovornosti sustava. Čitali smo po novinama kako su ljudima zbog neplaćenog računa od par stotina kuna uzimani frižideri i televizori iz stanova. Ljude se po raznim osnovama relativno malih dugovanja izbacuje na cestu. Sirotinji se isključuje struja i poručuje s visoka da manje telefoniraju pa će imati svjetlo u kući. Što je ta država, koja na stoci sitnog zuba trenira strogoću, poduzimala u slučajevima u godinama kad je dug od pola, milijun, milijun i pol ili ne znam koliko kuna gomilan? Što je radila porezna u pauzama kinjenja građana koji duguju “siću” državi, zašto nije štitila svoj interes i autoritet tako da je tim “uglednim” poduzetnicima oduzimala skupe aute i stanove? Narod ne očekuje voajerske predstave objavljivanja lista dužnika, narod od Linića i kompanije očekuje da počne prisilno naplaćivati dugove povlaštenoj i neodgovornoj “eliti”.
Dok se to ne dogodi i dok se ne utvrdi odgovornost u državnom sustavu koji je dozvolio milijunske dugove, “lista srama” je tek novi dokaz koliko je Hrvatska zapravo smijurija od države. Tolika da umjesto zaključka biramo citat, proročanske riječi zapisane davne 1975., čovjeka s kojim se ideološki uopće ne slažemo – političkog emigranta Brune Bušića.
“No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?!”