Prvo imaš jedan život. S ulicom punom zelene, pljuskanjem vode, zvukom oraha koji padaju po asfaltu, škripom velikih drvenih vrata, mirisom roštilja iz otvorenih dvorišta i pržene kave iz širom otvorenih vrata, sa sutonom u kojem dječaci trče za loptom, a djevojčice imaju usne zamrljane od zgnječenih murvi koje je pljusak oprao s drveća. Ideš kroz taj život, učiš imena ulica i kafića, čitaš grafite, sjediš u školskim klupama, hodaš kroz parkove, upoznaješ ljude, prsti su ti prljavi od pečenih kestena, trčiš s ukradenim kukuruzima, znaš po kojoj se travi treba penjati uz koranski slap, smiješ se, umoran si od trčanja, u oči ti ulazi dječački znoj, sjediš iza živice i povlačiš prvi dim cigarete, mama ti stavlja obloge kad imaš gripu, imaš prvi poljubac, prvi puta zavučeš djevojci ruku pod majicu, skačeš s turbine, ideš na utakmice, ideš na more, kad se vraćaš boli te trbuh pri pomisli što te sve i tko te sve čeka, sjediš na zidiću i gledaš veslačke utrke, istovremeno slušaš Crvenu jabuku i metal, igraš se s prijateljima, gledaš djevojke, možeš preroniti rijeku, u tri ujutro u potpunoj tišini osjećaš pod starkama pulsiranje asfalta dok jedeš preslane kifle i gledaš prema tek izgrađenom autoputu, prema svježe prevučenom asfaltu, blještavim bijelim linijama i svjetlucavim putokazima. Na sve strane svjetlucaju neonske reklame karlovačkog piva.
Onda jednom nema kemije i ti šećeš Koranom, misliš na Jelenu, rijeka je posipana lišćem, ideš kući, u kući je toplo, brat nešto crta, tata radi na kompjuteru, mama radi prženice, ispod prozora su Zoka, Davor i Karlo, zovu te van, ali nekako ti se ne ide. I drugo jutro imaš temperaturu i ne ideš u školu, sjediš u fotelji i gledaš televiziju kad mama kaže “dođite vidjet ovo!” i odeš na taj balkon i ode cijeli svijet u tri pizde materine, za deset sekundi znaš da je ovo jedan posve drugi život, sve se trese, buka je neizdrživa, svuda oko tebe čuje se lomljava, pucaju stakla, asfalt je krvav, ljudi trče, ljudi leže, ljudi viču, na sve strane padaju granate i misliš si, e pa jebote, evo ga rat.
*
I počne život, neki drugi. Komadić stakla na prozoru oblijepljenom selotejpom, vlažni podrumi, gimnazija s vratima zabarikadiranim vrećama cementa, sirene koje ti ruju duboko po trbuhu, granate koje ne djeluju kad padaju nego se tek poslije treseš od njih, ili od prejako zalupljenih vrata na petom katu.
Ali, isto tako, ideš van, u bivšem kinu su svaki vikend koncerti, zaljubljuješ se, piješ pivu, imaš bend, ponekad su noći mirne i dobre, ponekad sjedite na klupi i začujete ispaljenje s brda oko grada i opet budete samo prestrašena djeca, ponekad se smijete i budete tinejdžeri, ponekad ležiš kod neke ograde i gledaš prijatelja s krvavim leđima, ponekad zajebavate profesore, smišljate razne školske gluposti, a ponekad se puca i idete ranije kući, kroz proljeće, kroz miris lipe i njene starke fino šušte na jedva primjetno mokrom pločniku, a onda vidite ljude, puno ljudi, raskomadano tijelo sedmogodišnje djevojčice i misliš da više nikada u životu ništa nećeš reći, ležiš na krevetu i potpuno si tup sve dok ne zaključiš da moraš ići van i odeš van i jednostavno si s prijateljima i igrate nogomet ili pričate o curama, ili radite nešto glupo, zato jer vam to jednostavno treba. Onim autoputom nikad ne krene promet, ali jednom je proljeće i vas četvero sjedite kod Šumarske škole, svuda oko vas je ukrasno grmlje, šetališta, cvjetnjaci i klupe, nemaš pojma kako ste se uopće našli, ali, eto, jeste. I sad se smijete i igrate kao djeca i misliš da je to najljepši dan tvog života, a onda Zlaja kaže “ajmo na autoput” i čini se kako je nevjerojatno da se do tada nitko toga nije sjetio i idete na taj autoput, potpuno prazan i potpuno pust, potpuno vaš, gledate grad u daljini, u lelujavom sparnom zraku, sunce kako zalazi za toranj pivovare, sa zaraslih polja oko Korane širi se miris kupina, u daljini su predgrađa, okupirana i spaljena, a vi sjedite i pričate, prvo iz nekog razloga o svojim starcima, a onda o svemu ostalom što postoji na svijetu. Kroz metkom prorešetan putokaz prolaze zrake sunca i zastaju na njenom licu.
Onda rat završi. I sve je neopisivo, nema smisla pričati o tome, nitko neće znati zašto je cijeli grad te večeri bio na ulici i zašto je sve bilo mirno i lijepo i zašto si od posljednjeg zvuka sirene plakao kao malo dijete i mislio da apsolutno nikada nećeš prestati. Samo taj autoput…dan poslije gledaš izrešetani putokaz, još uvijek pusti asfalt, ali znaš da će krenuti promet i znaš da više neće biti autoputa, ne vašeg, ne ovakvog. Umro je još jedan svijet i ovog puta ne možeš žaliti za njim. Ali zbog autoputa žališ.
*
I drugog jutra odlaziš sam, sjedaš na tračnice i gledaš autoput. Beskrajno pust, pritisnut tamnom kapom neba, s toplim asfaltom, s putokazom izrešetanim mecima, s bijelim kamionima UNPROFOR-a i žičanim ogradama, tamo u daljini. Ne možeš zamisliti da će uskoro njime krenuti promet, da će se svijet, još jednom, praviti da ničega prije nije bilo.
Gotovo je nečujna, ali osjećaš kako dolazi i sjeda pored tebe. Šutite, dugo, a onda, nakon par stoljeća, ona progovara: – Falit će mi. Sliježeš ramenima i netremice gledaš u autoput. Ne možeš odvojiti oči od njega. – Hej… Okrećeš se prema njoj i gledaš autoput u njenim očima. – Zelene su ti oči. Tmurno je i ružno je i zelene su ti oči – kaže. Još davno ste zaključili da su ti oči smeđe kad je oblačno, a zelene kad je sunce, ali, eto, očito ima i iznimaka. – Šta će bit sutra – pita na kraju.
Ustaješ, još jednom sliježeš ramenima i onda joj pružaš ruku. – Srijeda – kažeš – sutra će biti srijeda. Ništa drugo.
Okrećete leđa svom drugom svijetu, silazite s pruge i čekate odjavnu špicu koja se u stvarnom životu nikada ne pojavi. I ne preostaje vam drugo nego da započnete još jedan sasvim novi život.
– Imaš – odjednom vikne, lupne te po ramenu, nasmije se i trči kroz visoku travu. Trči u sjeni grada, tako da jednom puno kasnije možeš lakše objasniti zašto misliš da su tmurna jutra nenadjebivo lijepa.
Podsjeća te na onu djevojčicu. Onu koje više nema. Koja, dok je nebo crveno i sunce se gasi, trči prema izrešetanom putokazu na pustom autoputu. Kojeg više nema. U jednom životu za koji više nisi siguran da li je zaista postojao.