Lijepo je vašem komentatoru zbivanja u Karlovactenangu vidjeti kako je gradonačelnik verbalno aktivan, makar i na sjednicama gradskog vijeća, gdje je rasprava o radiju rekla puno o zadnjih 20 godina zbilje. Dakle, gradonačelnik nam je otkrio javnu tajnu da je Hrvatski Radio Karlovac služio mahom za političku promociju. Drito tako.
Kao nekadašnji zaposlenik te tvrtke mogu kao prvo gradonačelnika zamoliti da mi dostavi imena medija u RH koja ne služe za političku promociju pojedinaca. Jedino egzotična glasila poput «Svijet kaktusa» ili «UFO magazin» nisu još iskorišteni, sve ostalo što emitira, štampa, gmiže, leti, hoda jest. Uključujući i magazine o horoskopu (sjećam se naslova «Poznati bik – Franjo Tuđman») te o kućnim ljubimcima (tu je Bandić majstor).
Sada bih mogao napisati i prizemni štos da bi za gradonačelnika Karlovca bilo bolje da ga mediji uopće ne spominju, ali neću. Zapravo, u priči je bitan radio, a ne bilo koji gradonačelnik. Jer radio je tu 50 godina. Druga po redu lokalna postaja osnovana u Tamnici naroda. Jest.
Gradonačelnik je tvrdo uvjeren da je samo politička promocija smisao života ove radijske postaje; slijedom toga neka onda mjerodavnim tijelima objasni kako se novac poreznih obveznika putem dotacije slijevao za ostvarenje privatnih interesa putem etera. Jerbo je to kazneno djelo. Svuda na svijetu. A to je otkrio on, a ne ja, pa valjda i stoji iza toga. A ja i dalje mislim da njegova ili bilo čija politička promocija nije bila jedini sadržaj onoga što se čulo na HRK u zadnjih dva desetljeća. Dakle, prepuštam ovaj njegov iskaz Državnom odvjetništvu. Da popuni ladicu i vrati se pasijansu na monitoru.
Gospon gradonačelnik su se dodirnuli i koncesijskog sustava radija u suvremenoj Hrvatskoj. Kao, u županiji ima previše radijskih postaja, više nego u Njemačkoj, po grlu. I to je točno. Zato bi valjalo podsjetiti da je kriminalni, korupcijski i nemoralan sustav koncesija osmislila njegova stranka. Zaklinjući se u slobodno tržište. I istog Vrhovnika u kojeg se danas zaklinje. Od 1990. godine je bilo jasno – znalo se kojeg i koliko članova određenog vijeća moraš kupiti, kojeg to lika moraš uzeti da ti napravi tehnički elaborat, a na kraju pravi biser: moraš potpuno opremiti i ekipirati radijsku postaju, pa će ti skupina Pravovjernih to onda odobriti, ili pak možda ne. Sve to, iako je naizgled po zakonu, čisti je kriminal. I nemoral.
Sve radijske postaje koje danas emitiraju, u jednom ili više trenutaka svoje povijesti prošle su stranačku elektronsku komisiju za ćudoređe, političku čistoću, mito i korupciju. Pa to svi znamo već 20 godina. A te Komisije, tog Vijeća stranačkih imama nije se nikada odrekla ni vlast koalicije predvođene SDP-om. Brutalno iskreno, zar ne?
E, zato je toliko radijskih stanica koliko je. Točno toliko koliko je to zamislila stranačka promidžba. I sada se tome čudi potpredsjednik iste te stranke, što je samo još dokaz više Karamarku da se prije imenovanja ljudi malko raspita okolo.
Ponavljam, cijela ta medijska idila trajala bi dovijeka da nije Europske Unije. Ona ne dopušta da vlasnici medija budu gradovi, županije i gradske firme. A to je baš ovdje slučaj: grad Karlovac, karlovačka županija i četiri gradske firme vlasnici su radija. Dakle, politička je promocija išla valjda i u režiji, npr. «Zelenila». Valjda je osim ukapanja, i to djelatnost tvrtke. Nekog medijski uzvisiti ili pokopati.
Nadalje, ti vlasnici su toliko ulagali u radio (kako bi ovaj bio tehnički konkurentan) da je HRK devedesete proveo emitirajući s opreme nabavljene u zlehudom nenarodnom režimu, u vrijeme dok je neki doktor brusio pilu da odreže nogu druga Tita. E, u tim je pećinskim uvjetima HRK trebao u utrku s, recimo, tada izvrsnim Radijem 101 ili drugim nekim postajama novopečenih hadezeovskih privatizacijskih medijskih mogula. Kadrovski dio ne spominjem, evociram samo uspomenu na redakcijske UHER magnetofone teške cca 11 kg, s kojima smo ušli u novi Milenij. Čudim se samo kako ta utrka nije dobivena. I zaključujem: ako je bila promocija, nije bila baš nešto, zar ne? Obzirom na slušanost, lele…
Dotaciju (odmila: dota) je uvela prosvijećena demokratska koalicijska vladavina socijaldemokratskih ljubitelja neoliberalizma, Wall Streeta i lika/djela Donalda Trumpa. I to traje već 10 godina, usprkos tvrdnjama da to može trajati kratko (Poslanica skupštinarima 3:16, Knjiga karlovačkih Mudraca).
Fatalni otkaz Dragutinu Pribaniću dala je ta ista nakupina koja ga je i dovela; danas, 2012. to je nepremostiv problem gradskoj vlasti koja je već milijune spiskala na nepostojeće ili jalove projekte. I zato HRK mora pod led, jer ionako više ne koristi lokalnim ambiciomanima. Ali, još se možda može ubrati koji poenček; stranka istog čovjeka koji je potpisao famozni utuženi otkaz, i nije za to odgovarao ni moralno ni materjalno, sada dijeli packe s pijedestala aureolom ovjenčanog zaštitnika javnih interesa građana i njihovih javnih novčića. To nije spin, to je otužno.
Nego, sada ide naivno pitanje: a zašto gradonačelnik ne osnuje lažnu firmu, preko banaka u njezino vlasništvo stavi opremu, ostale vjerovnike otkanta obrazloženjem da im duguje sasvim neka druga firma, recimo iz Abiđana ili Buđumbure, jer ovaj Kerum-recept sasvim savršeno radi kad je Toplana (inače ponosni suvlasnik HRK) u pitanju? Zašto tamo da, ovdje ne?
Pa zato, jer umjesto da se prelaze prepreke postavljene iz Bruxellesa, jednostavnije je osloniti se na već uhodane privatne – stranačke medije, a HRK prepustiti povijesti. Jer svaki je privatni medij u HR i stranački, ovisno koje stranke je njegov vlasnik član. I koja mu je stranka dala koncesiju. Javno-privatno partnerstvo!
Zaključimo: javne i nestranačke medije nalazite i nalaziti ćete samo na internetu. Bilo da su privatni, ali su javniji jer ih ne dotaju. Kada dođe do neminovnog zadnjeg sraza stranačkih medijskih mogula s internetom, skužiti će oni da im lova i stranka na internetu neće puno pomoći. Jer tu nema osnovne poluge hrvatskog medijskog carstva zla: nemoralnih i izmišljenih koncesija.