Piše Ivana Francisković
Živimo li u najboljem od svih svjetova? Bog zna. U obližnjem susjedstvu, ovo je zasigurno jedan od boljih svjetova. Toga bismo se trebali sjetiti malo češće nego što to činimo. Jer, jednog dana, život pod umjetnom kupolom na Marsu sigurno neće biti ugodan, zanimljiv i lijep kao što je bio život na Zemlji.
Postoji nešto u ljudima što će nas uvijek nagoniti na potrebu da osvajamo i posjedujemo. Činili su to mnogi prije nas, a činiti će i mnogi poslije nas. U ljudskoj se povijesti osim glavnih likova, oružja i oruđa u njihovim rukama, zapravo vrlo malo toga mijenja, a puno više – ponavlja.
Je li moglo i može li biti drugačije? Ako je povijest ljudske vrste pokazala da je opstanak jednih nerijetko omogućen žrtvovanjem drugih, tada će povijest zemaljske prirode pokazati upravo obrnuto: opstanak jednih uvjetovan je opstankom drugih.
Čovjek je odabrao gospodariti umjesto svjedočiti. Da je odabrao drugačije, svijet bi danas vjerojatno bio nalik utopijskim prizorima s planeta iz filma Green Beautiful, gdje su posjed i novac nepoznanica, a time i sukobi, ratovi i nepotrebne žrtve. I ne čini se to nemogućim. Naprotiv, toliko se čini mogućim da je neizbježno pitati se zašto je ispalo baš ovako. Poučak brojnih religija, a i stara narodna poručuju: zato što se na greškama uči. Pa ne čini se da je baš tako. Čini se da ćemo griješiti sve dok ne shvatimo da je ovim svijetom nemoguće gospodariti. Zemlja je prilično veliki planet. Trebao bi naići stvarno veliki meteor da je potpuno uništi. No, jedan srednji mogao bi zauvijek izbrisati uvjete koji ljudima omogućuju život. Toliko o veličini ljudske moći. Mi smo tek prolaznici i što prije to shvatimo, produžiti ćemo si boravak na Zemlji. Odlučimo li se za promjenu i odaberemo li svjedočiti, možda nećemo izbjeći sudbinski meteor, no ublažiti ćemo posljedice ponašanja kojim smo sami sebi najgori meteor.
Vrlo smo ozbiljno preuzeli ulogu gospodara. Upravljamo živim svijetom onako kako to nama odgovara. Jednako tako, ponašali bismo i se na nekom drugom planetu. Gdje god se pojavi, čovjek napravi neku štetu. Druge vrste instinktom i samim svojim postojanjem doprinose održavanju ravnoteže. Ljudska vrsta ovisi o toj istoj ravnoteži, ali svim se silama trudi narušiti je, u čemu više-manje i uspijeva.
Sve su svemu, trebali bismo se početi shvaćati manje ozbiljno. Nismo baš toliko važni. Niti ovdje niti bilo gdje drugdje. Da sutra nestanemo, planet bi odahnuo.
Možda nikada nećemo uspjeti promijeniti način na koji razmišljaju oni koji pokušavaju i uglavnom, prividno, ali vrlo učinkovito i negativno upravljati svijetom. No, odustanemo li od bilo kakvih promjena nismo ništa bolji od njih. Naprotiv, dajemo im za pravo da nastave s nama i prirodom postupati onako kako oni to žele. Toliko je toga oko nas što može i treba biti besplatno. Novac nikada ne bi trebao biti mjerom našeg sudjelovanja u svijetu. A upravo jest. Nemamo li novca, nismo u stanju razmišljati o ičemu drugom nego kako doći do njega. Novac ne pokreće svijet, ali svakako upravlja našim glavama. Promijeni li čovječanstvo odnos prema novcu, promijeniti će i sebe i svijet. Iz sadašnje perspektive to je gotovo nemoguće ostvariti. Ali, iz iste te perspektive, na razini svakog pojedinca, moguće je preuzeti ulogu svjedoka. Barem na jedan dan.
Sve je to utopija? Ovisi koliko si dopuštamo razmišljati o tom pojmu. I to je stvar izbora. Kolektivno maštati, ili kolektivno odabrati vlastitu budućnost? Kolektivno pasivni, ili kolektivno aktivni?
Pitanje je to za sve nas i za ovaj svijet, najbolji od svih koje poznajemo.
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.