Radio Karlovac i Karlovački tjednik broje najteže dane od kada
postoje, na rubu financijske blokade, kadrovski devastirani,
otpisani od vlasti koja ih pokušava prodati lokalnim tajkunima.
No ta je “roba” kroz godine postala obezvrijeđena iako unutra ima
stručnih ljudi koji vrijede, ali tko takve bilo što pita. A ne
tako davno, u mnogo težoj životnoj situaciji, u ratu 1991., Radio
i Tjednik bili su dragocjeno “oružje” u održavanju morala, oči i
uši Karlovca, često jedina veza sa svijetom ljudi koji su danima
čamili po skloništima. Radio Karlovac je emitirao danonoćno s
ratne lokacije, Karlovački tjednik s kartom karlovačke okolice i
ucrtanim pravcima napada na grad na naslovnici izašao je 10.
listopada 1991. Dakle, pisan je i uređivan u dane najtežih
granatiranja. U vrijeme sveopćeg straha i panike, odradili su
svoju dionicu onako kako je zahtijevala situacija, da održe moral
pa makar morali pribjeći i propagandi, ili “uvjeravajućem
novinarstvu” kako je to jednom zgodom definirao jedan od autora u
tadašnjem Tjedniku.
Taj prvi ratni broj pun je dramatičnih tekstova o razaranju
grada, ogorčenosti ponašanjem JNA, dojučerašnjih sugrađana koji
su snajperima gađali iz svojih zgrada po civilima. Jedan od onih
s osobnom, emotivnom crtom bio je izvještaj s akcije uhićenja
jednog od njih, Karlovčanima dobro poznatog Belog Boksera koji je
iz tadašnje kasarne “Ivo Lola Ribar”, odnosno današnje zgrade
Veleučilišta, pucao po gradu. Fotografija Dinka Neskusila s tog
događaja objavljena je na web stranici www.kafotka.net.
“Jovica rušio Karlovac”, Karlovački tjednik, 10.
10. 1991.
Karlovac ruše Karlovčani! To je istina koju više nitko ne može
zanijekati. U kasarni “Ivo Lola Ribar” njih trojica su rušila
bezobzirno zidove grada u kojem su još do jučer živjeli i radili.
Danas su postali neprijatelji svega onoga što im je trebalo biti
povjereno na čuvanje. Jedan od njih, Jovica Vojnović, bio je
poznatiji kao “Beli Bokser”. Kada kažemo bio, mislimo na
činjenicu legitimacije nadimkom kao sugrađana i susjeda. Njegov
lokalpatriotizam eskalirao je toliko “snažno”, da je na kraju
izrastao u rijetko viđenu mržnju. Ne želeći se predati napravio
je pustoš u spomenutoj kasarni i zgrozio sve one koji su
vjerovali da u tom čovjeku ima nešto više od njegove gluposti i
bezobzirnog divljaštva.
Akciju specijalnih jedinica MUP-a i ZNG-a pratili su i sami
Karlovčani pa je uhićenje zarobljenika Jovice izazvalo otvoreno
ogorčenje. Ne mali broj njih je Jovicu znao počastiti pivom, ili
pomoći u situacijama kad zagusti. kako se odjednom našao na
drugoj strani? Niti je to odjednom niti je to druga strana. Bio
je Jovica uvijek na toj strani mijenjajući boju odijela prema
okolini. Prikriveno noseći u sebi želju za ubijanjem i
rušilaštvom dočekao je svojih pet minuta. Iznenadio je pri tom
mnoge svoje prijatelje, poznanike, radnike iz Robnih terminala
gdje je radio i zarađivao.
Koliko još ima Jovica? Vrijeme će najbolje pokazati da ovo nije
jedini primjer, no imamo li vremena čekati?
Pripremio Tihomir Ivka