Tamni oblaci prekrili nebo nad Hrvatskom, na zemlju
spustila se mrklina noći. Tako bi nekako glasila definicija
stanja u Hrvatskoj ako čitamo ili slušamo izvore iz avangarde
djela i misli na ovim prostorima. Odjekuju posljednji krici
pravednika i boraca za slobodu misli, djelovanja, opredjeljenja,
crna legija mrzitelja preuzima u svoje ruke našu sudbinu. Slijedi
veliki potop biblijskih razmjera u kojem nestaje sve što je
vrijedno, napredno. Sve fašist do fašista, ustaša do ustaše,
crnokošuljaši izviruju iza svakog kantuna. Tako nekako izgleda u
očima avangarde današnja Hrvatska. Svijet je crveno crni. U
Hrvatskoj je sve crnje, avangarda maršira ulicama, pišu se
prosvjedi, alarmira se napredna europska i svjetska javnost. Da
li je baš tako?
Društvo je demokratično onoliko koliko smo sposobni prihvatiti
drugačije i ne mislimo i ne djelujemo po liniji podjela u
dvije boje. Crveno i crno. Ovakve podjele čine društvo
impotentnim, sterilnim, posljedično neplodnim, umirućim. Mi ili
oni, naši ili njihovi. Napredni ili nazadni, progresivni,
retrogradni, lijevi, desni…tko bi znao sve te nazive, uladičenja
ljudi i njihova djelovanja.
Imam puno prijatelja, poznanika; teista, ateista, različitih
političkih uvjerenja, različitih stupnjeva obrazovanja, ne muče
nas baš toliko te svjetonazorske ili političke razlike. Više nas
muče one čisto egzistencijalne stvari – kako platiti račune koji
dospijevaju, rate kredite u koje smo upali često “onako bez
veze”. Obične male brige, one svakodnevne.
Normalno je da postoje političke, ideološke, svjetonazorske
razlike, to čini bit demokracije i zrelosti nekoga društva. Isto
je tako normalno da među njima postoji suparništvo, sukobi. I
poželjno je. I nije problem u tome, jer sve to stvara ozračje
pomaka prema naprijed, prema traženju novih, kvalitetnijih
rješenja. I kada bi tako bilo u Hrvatskoj bio bi najvjerojatnije
dobrim dijelom ostvaren san mnogih o Hrvatskoj kao
normalnoj državi s normalnim društvom. Uz sve nedaće ekonomske
naravi koje se sve više pretvaraju u borbu za puko preživljavanje
upadamo sve više u rupu zaplotnjaštva, podmetanja, insinuacija,
laži.
Da li netko zna što je uistinu ministar Predrag Šuštar napisao u
svojoj raspravi o Ruđeru Boškoviću? Za ono što su ga tvorci
javnog mišljenja, ili oni koji misle da imaju jedini pravo
optužili nigdje ne stoji u njegovom tekstu da je Bog kreator
svijeta već postoji mogućnost za raspravu o tome da je on
dizajner. Kome je bitna ta razlika? Bitno je podići galamu o
retrogradnoj vlasti. Zamisli takav tip pa ministar školstva,
znanosti? Mrak za sve nas. Povratak u “mračni srednji
vijek”, Hrvatska dno dna.
A tek hajka na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića? U
najboljoj maniri vremena 1945. do pedesetih godina. Jedna
redateljica govori o “rubu građanskog rata”, drugi govore o
“tridesetima u Njemačkoj”. O pogrdnim nazivima koji zadiru u
gvovor mržnje da i ne govorimo. Tko to oštri noževe, čisti
puške? Zanimljivo je kako jedni misle da je govor mržnje pridržan
samo onima desno, a lijevo su sve pravednik do pravednik,
naprednjak do naprednjak, sinovi svijetla.
Biti vjernik, ateist, agnostik slobodni je izbor svakoga čovjeka
i on ne predstavlja problem. Izbor je bogatstvo, još jedna
potvrda da je čovjek biće koje misli, bira, koje ima slobodu
izbora. Problem nastaje kada netko ili određena grupa iz
nabrojanih skupina sebe stavlja iznad i misli da je iz nekoga
razloga superioran, omalovažava ili vrijeđa druge i drugačije.
Biti politički lijevo ili desno slobodni je izbor pojedinca, to
je bit demokracije, slobode. Problem i u ovom slučaju nastaje
kada se to pretvori u puko politikantstvo koje nema veze sa
politikom kao “radom za opće dobro”. Kao u slučaju komemoracije
žrtvama zločinačkog ustaškog režima u NDH. Ne radi se tu o
podjeli na lijeve, desne, fašiste, antifašiste, ni na crvene ili
crne – to je jednostavno ideološko ludilo pojedinaca i grupa, a
cijenu plaćaju svi građani ove države bez obzira na svjetonazor
ili političko opredjeljenje. U logoru Jasenovac patili su,
umirali su, mučeni su bili i vjernici svih vjera i ateisti,
politički lijevi i desni, i na koncu svi su bili različitih
narodnosti. Tu su patili ljudi, umirao je čovjek, umirala je
ljudskost. Zar nisu zavrijedili da i mi različiti stanemo jedni
pored drugih i kažemo – stop ludilu ideologija.
Današnja Hrvatska nit je crvena, niti crna, ni ustaška, ni
partizanska, ona je grču i nastoji se osloboditi luđaka s lijeva
i desna koji je žele okovati prošlošću, jer to je jedini smisao
njihova postojanja.