Autor Darko Lisac
*ulomak iz romana “Troje”. Maša, Dario i Goran troje su prijatelja, rođenih isti dan, 4. listopada 1974. godine. svako poglavlje događa se na njihov rođendan pojedine godine.
4. listopad 1991.
– Ne idem još kući – umiljavala mu se Danijela, ljubila ga u vrat i grlila još čvršće, sjedeći mu nekako napola u krilu, na klupi u velikom parku, udišući malo miris lipe, a malo njegove kože. – Ma daj, moraš, ljutit će se tvoji, pa vidimo se opet večeras – šaptao je Goran, ne puštajući je ipak iz zagrljaja, uzvraćajući poljupce u vrat i povremeno je lagano grickajući za ušnu resicu. – Ma neće, ne idem, lijepo mi je – nevoljko je ustajala, još uvijek u njegovom zagrljaju. Nasmiješio se i poljubio je u vrh nosa. Nije želio da ode i već mu je nedostajala, kao da se neće vidjeti za par sati, već tko zna kada…
Pratio je pogledom njene korake sve do izlaza iz parka, a potom je sjeo na terasu ispred kina.
Otpuhnuo je dim cigarete i pogledao u krošnje koje su bile blistavo zelene, kao da jesen ove godine uopće neće doći u grad. Protresao je čašu, led je zazveckao po stijenkama, otpio je gutljaj ledene coca-cole i bacio još jedan pogled prema Lani koja je s tacnom kružila terasom, tražeći nove goste. Kada bi se sagnula da počisti stol od pepela, kavenih mrlja ili već nečeg, mogao je vidjeti njene velike grudi, sapete u crnom grudnjaku.
Odjednom je ugledao Peđu, Bokija i Crnog, kako u majicama kratkih rukava šeću najneobičnijim listopadom od svih listopada. – Alo! – viknuo je, na što su se sva trojica okrenula. – Di se ide? – A do Korane, ideš s nama – pitao je Boki. – Ček da popijem, ajd sjedite malo. Uputili su se prema terasi, laganim ljetnim korakom, želeći da ovo vrijeme nikada ne prestane, pomalo čak i vjerujući da će možda doista zauvijek biti ljeto.
*****
Sunčeve zrake ulazile su u učionicu i u svakoj se vidio trag prašine, dok je Maša, glave spuštene gotovo do stola, šaputala razne vračke, samo da ne prozove nju. – Šantek na ploču – rekla je Paulina i okrenula još jednom imenik – a Polović postavlja pitanje. «Jebemu», prošaptala je sebi u bradu i, dok je prolazila kraj Marina kroz stisnute zube siknula: «samo ne koraljne otoke». – Ajde Poloviću – požurila ga je profesorica, a on je u sekundi izlanuo: – Koraljni otoci. Iste sekunde shvatio je što je napravio, Maša ga je prestrašeno pogledala, a on je s jednakim strahom u očima pokušavao ispraviti stvar: – Ma ne, zapravo…. – Kako sad ne – odmah ga je prekinula profesorica – sad ćeš još smišljat pitanja pola sata. Samo ti ajde Mašo, da čujemo o koraljnim otocima… – Pa, ovaj…. – zamucala je, vrteći kosu prstom i pognuvši glavu prema podu, tako da neprimjetno pogleda u lagano podignuti rukav i vidi koliko je ostalo do kraja sata. Deset minuta. Deset jebenih minuta. Previše. Onda je pogledala prema širom otvorenim prozorima, blještavo plavom nebu s tek jednim malim oblačkom…i počela pričati.
*****
Dario je pomalo živčano čekao zeleno svjetlo za pješake, tamo kod Komande, pogledavajući u sat i grčevito stišćući zdravstvenu knjižicu u ruci, kao da će ti sitni potezi napraviti da vrijeme ide brže. Boljelo ga je grlo, prejako sunce za ovo doba godine orosilo mu je čelo, disao je pomalo teško. U glavi mu se pojavila slika kuhinje, sudopera i čaše hladne vode, gotovo je osjetio tu vodu na usnama, nepcima, u grlu… Zeleno svjetlo napokon se upalilo i zakoračio je na pješački prijelaz, osvrnuvši se samo na trenutak, tako da ugleda mladića u raskopčanoj traper jakni kako trči prema prijelazu i stupa na njega, u jednakoj žurbi kao i on. Tamo desno, u daljini, kod Zelenog nebodera, skretao je ogromni žuti kamion, zrak je treperio kao da je sredina ljeta, čuo se gradski žamor, trubljenje automobila, brujali su motori autobusa, kao kad žlicom udariš po staklenoj čaši čula se vika djece.
Kada je prešao na drugu stranu ulice, pogledao je u nebo…i zastao.
– Koraljni otoci dio su kopna kojeg su stvorili… – rekla je Maša, zašutjela, na sekundu pogledala profesoricu i potom opet uperila pogled u nebo.
– Koji kurac – rekao je Goran…
Preko modrog neba prelijevali su se golemi šareni cvjetovi. Izgledalo je kao vatromet, samo bez zvuka…
Svijetom je zavladala tišina, pogledi su bili upereni u nebo i kada se minutu kasnije začula potmula grmljavina grad je proživio posljednju sekundu jedne duge, nevine i čiste faze. Onu sekundu u kojoj su svi pomislili kako je, eto, samo došao kraj babljem ljetu 1991. godine, kako će kiša oprati lišće s drveća u još uvijek zelenim parkovima i kako će već sutra doći prava jesen. Samo trenutak kasnije u očima se pojavio strah, još i prije nego je asfalt dodirnula prva granata.
*****
Goranu se činilo da trči brže nego ikad. Projurio je perivojem, prekočio stepenice kod Gradske Kavane i nastavio prema Gajevoj. Kada je izašao na čistinu učinilo mu se da su nestali svi zvukovi, zaglušujuća buka eksplozija, sirena i razbijenih stakala odjednom je utihnula, kao da su se svi preglasni zvukovi stopili u tišinu. Pomislio je na trenutak da je oglušio, ali nastavio je trčati. Cesta je bila puna automobila, brzo je zaključio da nema smisla riskirati i produžio je istom stranom, tamo prema Kostanjcu, gdje je promet manji. Kada je pretrčao cestu krenuo je prema mostu. Trenutak prije skretanja za Gazu, suočen s rijekom radnika koji su s Banije, iz tvornica na drugoj obali Kupe, hitali svojim domovima, pomislio je kako jedino on ide u suprotnom smjeru. Osjetio je čudnu nelagodu.
Nestvaran zvižduk proparao je zrak i Dario se instinktivno bacio na pod. Otkotrljao se do ruba prastare kuće, sklupčao pod limom prozora i tek onda shvatio da je granata nastavila put i pala negdje dalje, možda kod Tehničke, tamo gdje je, činilo mu se, sukljao onaj crni dim. Ustao je, otresao prašinu s traperica i potrčao prema ulici. Kada je skrenuo u odvojak u kojem se nalazila i njegova kuća s lijeve strane, tamo na mostu, ugledao je goleme betonske zapreke protiv tenkova. Nastavio je trčati i tek tada je spazio Mašu. Stajala je nepomično ispred ulaza u svoje dvorište, blijeda i prestrašena. Svi prozori na kući bili su razbijeni, granata je raskolila klupu ispod šljive u malom vrtu u kutu dvorišta, a geleri su se rasuli fasadom.
– Mašo! Mašo! – povikao je.
Pogledala ga je pomalo autistično i nije znao što drugo da napravi, primio je grubo njenu nadlakticu, povukao je za sobom, isprva je nespretno hodala za njim, ali ubrzo je uhvatila korak i stigli su do kuće, pred kojom je stari izlazio iz garaže u zelenom stojadinu. Kad ih je vidio, zakočio je i izletio iz auta, zagrlio ih oboje čvrsto, gotovo grubo, a onda šapnuo “ajmo djeco” i ušli su u hladan hodnik.
– Ivana – pitao je Dario.
– Dolje je – rekao je stari i pokazao prema špajzi ispod stepenica koje su vodile u vrt.
Tek tamo, dolje, kada je ušao u polumračnu prostoriju, ispražnjenu i pripremljenu za sklonište, za svaki slučaj, ako rat koji nikada neće doći u ovaj grad ipak dođe, tek tamo je osjetio strah. Sjeo je na bočno okrenutu gajbu piva, pogledao mamino i Ivanino lice, Mašu koja je šutke sjedila u kutu, glave zabijene u skupljena koljena, i počeo se tresti. Nije htio nikome priznati, nije htio da vide, pokušavao je duboko disati, ali činilo mu se da nema zraka, da ga više nikada neće imati, srce mu je divljački lupalo, osjetio je kako se preznojava, zažmirio je i slušao eksplozije, slušao je sirene, slušao je jurnjavu automobila i vrištanje granata koje su prelijetale preko njihovih glava, žmirio je i zamišljao da vrišti, da stoji na rubu neke velike provalije, na rubu nekog ogromnog kanjona, na rubu cijelog svijeta i da vrišti, vrišti i vrišti, iz sveg glasa. Od toga mu je bilo lakše i kad je otvorio oči namignuo je Ivani koja je bila pripijena uz mamu, prišla mu je i zagrlili su se, poljubila ga je u obraz, nije to napravila već godinama i zagrlio ju je još malo čvršće, a onda je ustao i otišao do Maše, sjeo je pored nje, pogledala ga je, sjedili su tako i gledali se, dugo, sve dok on, ramenoslijegač, nije i opet slegnuo ramenima, tužno se nasmijao i rekao joj:
– Ne boj se jebiga, kad ti kažem da neće bit rata u Karlovcu nikad.
– Kakav si ti idiot – rekla je i osmjehnula se. Par riječi i osmijeh, to je bilo barem nešto. Za početak.
*****
Bližila se ponoć i zavladalo je zatišje. Tek tu i tamo čula bi se udaljena eksplozija i sjedili su u maloj kuhinji, odrasli su pili kavu, a Dario, Maša i Ivana sok od bazge. Netko je zalupao na vrata, Dario je osjetio kako mu srce opet kuca jače i brže, ali baš on otišao je otvoriti. Ispred vrata bio je čovjek u maskirnoj uniformi, s puškom preko ramena i licem umrljanim blatom.
– Sine, jesu ti mama ili tata tu? – pitao je prije nego što je Dario uspio umrijeti od straha.
Razgovor vojnika i Darijevog tate potrajao je možda tek minutu-dvije, ali u kuhinji se činilo kao da ispod glasa pričaju danima. Onda se napokon začula tiha škripa i zatvaranje vrata, a odmah potom i škljocaj brave.
Ivan Radić ušao je u kuhinju, obišao stol i sjeo na rub kauča, najbliže Mašinoj stolici.
– Dušo…tata kaže da ga neko vrijeme neće biti. Poslali su ih na Turanj, poručio je da ne brineš i da će on biti dobro. Čuo se s tetom i bit ćeš neko vrijeme kod njih u Rijeci, tamo je mirno. Nije mogao večeras doći, ali probat će svratiti sutra ujutro, prije nego krenemo. Ja ću te odvesti, mogu i Dario i Ivana s nama, da ti prave društvo na putu.
Maša je samo klimnula glavom.
Ispod stola, Dario je položio svoju ruku na njenu, okrenula je dlan i ispreplela svoje prste s njegovima.
*****
Goran je bio stisnut na zadnjem sjedištu u autu natrpanom stvarima. Dugo se nije osvrtao. Onda je ipak razmaknuo zimsku jaknu naguranu na torbe i pogledao prema gradu, iako je znao da je uzbuna i zamračenje i da će vidjeti samo golemi mrak, tamo gdje je nekad bio njegov život.
*****
A na pustom autoputu, tek je pokoji vojni kamion razbijao tišinu i ostavljao prve tragove u još nedirnutom asfaltu. Možda se nekom vojniku, zamišljenom i snenom, učinilo kako negdje na izlasku iz grada, tamo gdje se preko rijeke šire polja kukuruza i rastu divlje kupine, na zidiću između dvije trake autoputa vidi crnim markerom ispisan natpis “Sretan nam rođendan”, dok se vjetar poigrava s tri papirnate kape u obliku tuljca, šarenim vrpcama privezane za tri poveća kamena, kako ne bi odletjele, onako kako je toga dana zauvijek odletio čitav jedan svijet.