Piše Ivana Francišković Olrom
U ponedjeljak se obilježava Dan neovisnosti. Čudna je riječ, ta neovisnost. Jer, podrazumijeva – neovisnost. Lijepo, no gdje je danas ima? Rekli bi naši stari: treba je lampašem tražiti. Upravo tako, a možda je ne nađemo niti tada.
Puno se toga promijenilo otkad je Greenpeace ne baš tako davne 1971. izveo prvu protestnu akciju protiv nuklearnih pokusa. Načela te organizacije kažu da se ne financira od strane vlada i korporacija, već od neovisnih tvrtki i donacija građana. Nekad je to možda bilo moguće, ali danas, kad su gotovo svi i sve u vlasništvu korporacija, opstanak jedne neovisne, ali goleme i vrlo moćne organizacije poput Greenpeacea, ponajviše ovisi o tome koliko su njeni vođe spremni povremeno zatvoriti oči pred izvorima financiranja. Uglavnom ista, ili slična shema ponavlja se i na nižim razinama. Ne trebamo se praviti ludi: svaka iole ozbiljnija institucija, organizacija ili udruga u Hrvatskoj danas ovisi o sredstvima koja dolaze iz EU. To ne treba čuditi – zemlja u kojoj gotovo nema proizvodnje ne može niti raspolagati vlastitim prihodima, stoga lokalne uprave čak i da žele podupirati civilno društvo, za to jednostavno ne mogu izdvojiti dovoljno sredstava. Mogućnosti samofinanciranja udruga u ovom su trenutku nedovoljne, na donacije osiromašenih građana ne može se računati, a volonterski entuzijazam kratkog je vijeka, osobito ako ga se nema čime hraniti. S jedne strane vrlo je dobro da se pomoću europskog novca provode i realiziraju razni projekti, od kojih su mnogi vrlo kreativan, zanimljiv i vrijedan doprinos razvoju društva. Jesmo li na ovaj način “kupljeni” i koja je stvarna cijena ovakvog društvenog razvoja, o tome za sad možemo samo nagađati. Budućnost će reći svoje. No, o jednoj, prilično visokoj cijeni, može se govoriti već sada: udruge, ma koliko ozbiljne u svojim ciljevima bile, u praksi broje malo članova, a od toga još manje zaposlenih članova. Najviše vremena i energije u radu udruga odlazi na iscrpno pisanje projekata i provedbu aktualnih, koji su svojim većim dijelom svedeni na pisanje izvještaja, zapisnika i općenito na ono najgore što se jednoj aktivističkoj skupini može dogoditi – BIROKRACIJU. Sve je manje stvarnih akcija i prosvjeda, peticije se potpisuju na internetu, kampanje svode na postere i lijepo dizajnirane brošure. Uperiti prstom u nekog, gotovo je nemoguće, jer svi su ispali iz iste – europske kabanice.
Međutim, ne bi bilo pošteno za pospanost aktivizma okriviti one koji na neki način, taj isti aktivizam donekle jedini još uvijek održavaju na životu. Mnogi projekti, makar i birokratski u svojoj formi, svojim sadržajima nude scenarij nekog boljeg i pozitivnijeg društva, a nerijetko motiviraju udruge i njihove članove da volontersko vrijeme ulože u ono što možemo nazvati – stvarnim aktivizmom.
Tako je neovisnost doista pomalo čudna. Pomalo pod navodnicima. Pomalo diskriminirana. A prava se neovisnost, baš kao i sve ostale vrijednosti, postiže tamo gore – u glavi. Udruge, možda i nesavršene, ipak pomažu da se neke stvari popnu do glave i da se svijest polagano mijenja. Kad se jednog dana svijest doista i promijeni, udruge tada više neće niti biti – potrebne.
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.