Nekada, za nedjeljnim ručkom, doma smo redovno gledali “Plodove zemlje”. Ne znam je li to bilo zato što smo imali vrt, ili smo sanjarili o životu na selu, ili jednostavno nismo imali o čemu razgovarati pa smo gledali u televizor.
No, znam da su prilozi u emisiji bili daleko optimističniji od ovih današnjih. Ugodna nedjeljna emisija pretvorila se u otužno nabrajanje problema s kojima se iz dana u dan susreću hrvatski zemljoradnici, mljekari, voćari, ribari, stočari, pčelari i svi oni koji su se našli u nepoštenoj borbi s propisima, uredbama, zakonima, mršavim poticajima i obiljem uvozne i uglavnom vrlo loše hrane.
Kornelija Benyovsky Šoštarić, omiljena Vrtlarica, mudro bi rekla da to ne treba čuditi: jer, već i sama riječ poljoprivreda naglašava težnju k ekonomiji i profitu, zanemarujući stvarne potrebe zemlje i onih koji brinu o njoj. Ima pravo. To dokazuju i aktualni problemi s mljekarskim farmama. Po običaju, čovjek je ponovno ispao nepromišljenom žrtvom odluka onih za koje je teško odlučiti jesu li na svojim položajima zato što imaju zadatak uništiti sve što valja, ili zato što o svom poslu i odgovornosti jednostavno – nemaju pojma. Tako su prije nekoliko godina obećali ljudima da će biti predvodnici hrvatskog mljekarskog carstva, podijelili im poticaje i kredite i uvalili u osnivanje velikih farmi. Onda su im sve počeli oduzimati: smanjili poticaje, ukinuli prava na otkup zemlje za ispašu stoke pa snizili cijenu otkupa mlijeka. Prosječni hrvatski mljekar mjesečno se suočava s najmanje dvadeset tisuća kuna troškova, koje više nema otkud platiti pa mu preostaje samo zatvoriti farmu. Istovremeno, ministar poljoprivrede ne želi ni govoriti o mogućnosti povratka na mrežu malih farmi kakve bi i vlasnicima i domaćem mlijeku omogućile opstanak. Tvrdoglavo trabunja o velikim europskim farmama, trendu koji i mi moramo slijediti. Nažalost, čini se da ćemo ga slijediti tako što ćemo uvoziti fino europsko mlijeko, a naši će mljekari doprinositi statistici nezaposlenih.
I još gore, ovakva, ili slična priča može se ispričati o gotovo svakom segmentu hrvatske poljoprivrede.
Prilično žalosno, osobito ako uzmemo u obzir da živimo u zemlji koja se (s razlogom) voli ponositi raznolikošću krajolika i povoljnim prirodnim uvjetima za razvoj svih mogućih vrsta djelatnosti.
S druge strane, Vrtlarica nudi jednu drugačiju verziju života uz i sa zemljom. Pomalo idiličnu, no ne i nemoguću. Ako je uspjelo njoj, što ne bi i nama. Naravno, nije to verzija kakva bi mogla spasiti svijet od gladi, ali sasvim solidno može prehraniti obitelj pa i nekoliko njih. Ne bi li to trebalo biti dovoljno? U Varaždinu se nekoliko obitelji složilo i zapušteno gradsko zemljište pretvorilo u prekrasan gradski vrt. O tome razmišljaju i stanovnici drugih gradova, a sve brojnije radionice posvećene permakulturi i zdravom življenju tome zasigurno doprinose. Nema sumnje, vrtlarenje je u modi. Našem ministru se takva moda vjerojatno čini kao golemi korak unatrag, jer kako bi jedan maleni vrt mogao doprinijeti Europi? A možda bi baš i mogao. Ono što je u modi kod nas, u modi je i drugdje, osobito i upravo u Europi. Svi su gladni boljeg i kvalitetnijeg života. Jedna malena i lijepa Hrvatska trebala bi težiti upravo tome da bude primjer održivog korištenja prirodnih bogatstava. Ne samo zato što je premalena da bi si uopće mogla dopustiti iscrpljivanje resursa velikim farmama i GMO tehnologijom, već zato što je uz sve svoje društvene nedostatke, još uvijek u prirodnoj prednosti pred mnogim drugim, već iscrpljenim zemljama.
Pa kad već tražimo profit, pronađimo ga tamo gdje bi ga moglo dugoročno biti.
I samo za informaciju: unatoč brojnim nastojanjima, Hrvatska još uvijek nije osnovala banku sjemena i sadnog materijala. Time ćemo biti jedina članica EU koja nema ovakvu banku te vjerojatno vodeća zemlja koja će svoj identitet i budućnost prehrane i proizvodnje hrane prepustiti onima koji bi s time trebali imati najmanje veze.
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.