Nevjerojatno je koliko nam poteškoća stvara odrastanje u kulturne, odgovorne i prije svega uljuđene građane ove naše države. Na stranu to što se ponašamo u dobrom dijelu kao da je normalno krasti, varati, mijenjati politička uvjerenja samo da bi ostali pri vlasti, očekivati ( ako smo u pobjedničkoj varijanti) da zato budemo nagrađeni nekim stvarnim ili fiktivnim uglednim mjestom, bez obzira na sposobnost ili nesposobnost. Ta tko to pita, bitno je biti u pobjedničkoj formaciji.
Nevjerojatno je koliko smo ovih dana pokazali primitivizma, dali štofa onima koji nas smatraju balkancima nesposobnima za bilo što ozbiljno. Jasno mi je da se u ratnim okolnostima potpisuje sve i sva, i to razumijem. Mi smo se toga nadpopisivali na tone, bilo ozbiljno, bilo neozbiljno, bilo provedivo ili neprovedivo. Bitno da je bilo na stolu i da je netko pokazao prstom gdje se treba potpisati i pade autogram odgovornog. Za nalivpero uvijek spremni. Onda došla poratna vremena, drugačije shvaćanje onoga napisanoga i potpisanoga, ali u nas ostala stara navada. Potpisano ne obavezuje baš previše. Ma koliko nas uvjeravali da napisano i potpisano ima vrijednost i posljedice, mi i dalje po starom.
Nevjerojatno je koliko smo sposobni od jednog protokolarnog događaja kao što je posjet predsjednika vlade gosp. Milanovića s dužnosnicima Svete Stolice osramotiti sebe i pokazati svoj primitivizam, balkanizam. Pitanje je: znamo li se mi ponašati iole normalno i pristojno, držati malčice i do forme? Hrvatska me delegacija pomalo podsjećala na ona davna sovjetska vremena. Kad su ruski mužiki od politike putovali svijetom a babuške doma sjedile. Tako su Milanović i macho tipovi hrvatske političke scene stupali vatikanskim hodnicima. Bilo bi pristojno, kao što to čini i večina državnika doći barem sa suprugom, bez obzira na svjetonazor ili bilo što. No, vatikanska diplomacija koja je s hrvatskom ugovarala ovaj posjet u biti je vrlo uviđavna i pristojna, ne voli druge učiti pristojnosti i diplomatskoj maniri. A onda Milanović se čudi bistrini i koncentraciji 86 godišnjeg pape i to ispali i kamere. Isuse, Bože, o tempora, o mores!
Nevjerojatna je primitivnost isplivala u javnosti glede ovoga posjeta a u vezi Ugovora sa Svetom Stolicom. Kao sada premijer mora lupiti po stolu pape i reći: mi mislimo i mi ćemo promjeniti Ugovore, bilo bi pametno da nam ne stvarate probleme, mi ćemo govoriti, vi samo klimajte glavama i na kraju udarite pečat i bacite autogram. Mi smo sekularna država i ta sredstva nam upropaštavaju ekonomiju i čine da se neki naši građani osjećaju diskriminirano, a znate mi se neizmjerno brinemo za prosperitet i napredak naše države i društva.
Zanimljiva mi je simbolika dara pape Milanoviću – nalivpero, i to raritetno. Nalivperom se nešto potpisuje. Fantastična simbolika.
U diplomaciji, ili neke druge važne stvari ne rješavaju se na ulici, tv ekranima, preko novinskih stupaca, to je fini vez iza zastora. Time se čuva mir, tišina ali i diskrecija. Valja prihvatiti civiliziran način komunikacije, ophođenja i držanja, ali i mijenjanja međudržavnih Ugovora. Mogu biti bolji ili lošiji, mogu se popraviti, ispraviti ali postoji način i vrijeme na koji i u kojem se o tome razgovara. Ovako ispadamo balkanska krčma negdje na rubu u kojoj se galamom, dernjavom, lupanjem po stolu, prijetnjom, psovkama želi promjeniti neke stvari.
Nevjerojatno, ali istinito!