Često možemo čuti naše političare, osobito predsjednika Josipovića kako govore o težnji za društvenom pravednošću. To bi, u neku ruku bila i težnja za modernom europskom državom. Na prvi pogled izgleda kao nešto što je lako postići i što se samo po sebi razumije. Nešto idealno. Država i društvo slobode, temeljnih i nepovredivih prava, demokracije, socijalnih prava. Takovu državu i društvo mogli bismo nazvati hibridom, nešto što ima dva lica. Želi se u jedno spojiti “slobodu za” i “slobodu od”. Ovakovo nastojanje nastoji oživjeti mitološku himeru hircocervus ili kozojelena. Govoriti o društvenoj pravednosti znači zalagati se za društvenu proturječnost i proizvoditi nove i nove probleme. Zapravo to je težnja za nekom čudnovatom državom i čudnovatim društvom. Sloboda ide u jednom smjeru, pravednost u drugom. Sloboda proizvodi nejednakosti, a pravednost promiče jednakost. Sloboda nejednakost prihvaća kao prirodno, normalno stanje stvari, veliča autonomiju pojedinca ( poduzetništvu, obrazovanju….). Sloboda promovira individualnost. Pravednost pak prirodnom drži jednakost i slobodu nastoji obuzdati da bi barem svi postali jednaki. Pravednost promovira kolektivitet.
Stoga je jasno da između projekta slobode i projekta pravednosti postoji neprekidni sukob. Vidimo koliko problema ima predsjednik Obama u SAD s uvođenjem zdravstvenog osiguranja, ne stoga što bi protivnici u načelu biti protiv toga da siromašni budu zdravstveno bolje zbrinuti, nego stoga što država zadire u slobode i počinje se paternalistički ponašati.I tu vide opasnost po liberalnu državu. Što onda dovodi u konačnici do toga da država postane totalitarna.
Odjednom se mijenja cijeli redoslijed stvari, prestane se govoriti o slobodi i počinje govor o pravima. A ti se zahtjevi počinju progresivno umnažati. Čovjek želi steći stan, onda ga želi namjestiti, opremiti, pravo na naobrazbu, namještenje, dobro plaćeni posao. U društvu i državi javlja se jedan proces sličan koncerogenom stanju. Zahtjevi za pravom počinju se odjednom ubrzano razvijati i polako izmiču kontroli državi. Država je stalno u nekom trčanju da udovolji zahtjevima za pravima. Recimo imam pravo na brak, obitelj, djecu, a ako imam pravo na djecu , zašto ne bih imao pravo na to da ih imam kad hoću, koliko hoću i kakovu djecu hoću? Zašto svoju sexualnost ne mogu ispoljavati na ovaj ili onaj način; imam pravo na to. Država je prisiljena popuštati jer je paternalistička i počinje si polako pripisivati ulogu koja joj ne pripada, zadire u etička pitanja. Država prestaje odlučivati o društvenoj jednakosti i prebacuje se na novi kolosjek – odlučuje i o moralnom dobru. Tipično za paternalističku državu “od kolijevke do groba”. Doslovno država odlučuje tko i kada može leći u kolijevku, tko i kada u lijes.
Dolazi do onoga što bi se moglo nazvati “razvlaštenje od morala”. Država postaje etički monopolist. Kako drugačije protumačiti akcije i zakone ministra zdravlja Ostojića ili ministra prosvjete Jovanovića? Oni odlučuje što je moralno za građane, a što nije.
Na taj način umire ne samo liberalna nego i laička država. Ma koliko mi pričali i pozivali se na laičku državu. Laička je država po sebi neutralna država a moralno propisivanje diskvalificira je kao laičku. Ona prihvaća jedan po jedan zahtjev za moralnim propisivanjem i ne čini je neutralnom prema poimanju dobra. Polako se pretvara u novu religioznu instituciju. Takova država ulazi u sve pore života i postaje jednostavno totalitarna etička država. I Hrvatska je zadnjih nekoliko mjeseci dobrano na tom putu. Sjetimo se samo kako je izbjeknuta javna diskusija o MPO ili o uvođenju zdravstvenog odgoja u škole.