Ulazeći u predvorje trgovačkog centra Supernova naletjet ćete na prizor koji bi trebao na laički i laiciziran način prikazati ili još bolje uvesti vas u bezbožni ambijent Božića. Možda su me na početku, kad su se pojavili ovi bezbožni Božići pomalo nervirali, danas se sa sjetom sjećam naših starih preddomovinsko ratnih bezbožaca koji su javno ukinuli Božić, pošteno instalirali Novu godinu, Djeda Mraza, a privatno se gostili božićnom puricom s mlincima. Nama klincima je bilo ok. Dvaput smo kitili bor; kod kuće i u školi. Dva puta primili darove – doma nam je dar donio mali Isus, a u školi Djed Mraz. I kud ćeš bolje!
No, vratimo se mi na početak priče iz Supernove. Zapravo danas sam ušao tu pogledati što ima nova u knjižari. Možda nađem kakvu dobru, a ne preskupu knjigu. Pred tim božićnim rikazom stoje gospođa i gospodin na pragu starije dobi, po obleki reklo bi se umirovljeni gastarbajteri. Ono što mi posebno upalo u oči jest ushit na licima i u očima pred prizorom koji su promatrali. Kao da im se čitalo raspoloženje: malo Europe i svijeta i u našem tmurnom Karlovcu. Sjetih se tada Norah Jones i njezine pjesme Happy Pills.
No, da ne ispadne da sad tu neki stari seoski i zatucani pop prestavnik srednjeg vijeka ima nešto protiv ovih novotarija. Nemam ja ništa protiv, jer svako vrijeme ima svoja veselja, svoje ludorije, svoje interpretacije i doživljaje. Svakom njegovo veselje. Kao klinac imao sam svoja veselja, današnji klinci neka svoja. Imi smo svoje Happy Pills, ovi današnji svoje.
Došašće mi se sastojalo od pomoći baki napraviti božićne ukrase za “kinđ”, pomoći izabrati najrumenije jabuke božićnice, jutranjih misa zornica dok snijeg podno Ivanšćice škripi pod nogama a vjetar iz brloga Crnog Tome loborskog grize za nos i uši, a bome i u pripremama za novogodišnju priredbu u školi. Valjalo je dobro pripremljen dočekati Isusa na Božić i Djeda Mraza za Staru godinu.
U trgovine baš i nismo zalazili, bilo je pšenice doma, mlinova koliko hoćeš, orasi rasli na dvorištu, pajceki u svinjcu, purice na dvorištu. Bile su tek potrebne neke sitnice iz dućana. Pokloni su također bili skromni; koja jabuka, pokoji orah, dva ili tri bombona. Djed Mraz donio nam je pokoju naranđu, čokoladicu, bilježnicu i olovku. Osobito veselo bilo je – ako nam je donio bombone i to one 505 s crtom.
Trgovački centri ovih adventskih dana postaju ljekarne s bogatom ponudom Happy Pills. Za svakoga ponešto. Oni misle na nas, našu sreću. Pa ako smo već pogubili osjećaj što došašće ili advenat jest – oni će nas poučiti. Potroši i ono što nemaš bitno je ne zaostati za drugima. Nutricionisti nas upozoravaju da ne valja pretjerati sa žderanjem i pijenjem. Kao da ih netko sluša. Nekako su mi najsličniji svećenicima, zabrinutima za nas – koje nitko ne sluša.
Ni Crkva nije odoljela tom trendu, i sama postaje sluškinja spektakla, pa imamo posvuda u ove dana došašća paljenja kičastih adventskih plastičnih svijeća po trgovima gradova. Kao da i sama nije odoljela neukusu i umjesto poziva da ljudi “priprave put Gospodinu” pririšće sklopke i pali električne svijećice. Primjetitti će mnogi te svijećice, a u isto vrijeme neće primjetiti čovjeka, nasmješit će se toj atrakciji i naći možda lijepu riječ. A čovjek? Gdje se on pogubio?
Došašće je vrijeme kad u hodu zastanem zagledan u sebe, stvorim tišinu da čujem svoje srce. Poradim malo na sebi, popravim krive putove, izravnam neravnine u odnosu na sebe i druge.
Happy Pills – zaboravi ih u ovo vrijeme došašća barem ponekad uzeti.