Iako bi po datumu na kalendaru bilo logično da padne snijeg, a – zahvaljujući naprednoj tehnologiji – sve točnijim vremenskim prognozama i vrlo predvidljivo, opet ostaje dojam da je u određenoj mjeri snijeg opet iznenadio zimske službe. Stare novine, iz godine u godine, iz zime u zimu otkrivaju da je uvijek bilo tako, snijeg desetljećima u prosincu ili siječnju iznenađuje jednako kao onaj u svibnju one koje iznenaditi ne bi smio. Neke stvar uvijek ostaju iste, uz jednu priličnu razliku. Danas je mehanizacije mnogo više, prije su taj nedostatak nadoknađivali dobrovoljcima, radnim brigadama koje su lopatama čistile nogostupe i staze. Danas bi teško skupili “brigadu” i da se plati…
No osim banalnosti iznenađenja snijegom usred zime stranice novina iz dalje prošlosti ukazivale su kroz snijeg i na sociološke fenomene grada u brzom širenju i u jednako brzom napučavanju ljudima koji su tek trebali poprimiti urbane manire. U uredničkom komentaru prije četrdesetak godina snijeg u topljenju otkriva nešto što bi danas ipak bio kulturni šok; izbacivanje smeća kroz prozor stana. I kad već zimske službe kroz desetljeća nisu napredovale bitno u izvršenju svoje primarne zadaće, lijepo je znati da Karlovčani u kulturi stanovanja ipak jesu.
“Dokazi”, Karlovački tjednik, 22. veljače 1973.
Ne pada snijeg pokrije brijeg – kaže narodna izreka – već da otkrije tragove. Nakon što se istopio snijeg možemo ovu izreku obrnuti: “Ne kopni snijeg da otkrije brijeg već tragove.” Riječ je o smeću što ga zimi, više no obično, izbacujemo kroz prozore. Zimi više no obično jer se nadamo da će snijeg sakriti našu nemarnost ukoliko se izbacivanje smeća kroz prozor može nazvati samo nemarnošću…
Pogledajmo što se sve nakon što je okopnio “tanki” snijeg pokazalo u okolišu stambenih zgrada, posebno onih u novim gradskim naseljima. Ima tu svega i svačega, od starih cipela do trulih glavica kiselog kupusa…
Jednom riječju, na travnjacima se nalaze hrpe dokaza da još uvijek ne znamo kulturno stanovati. Dokaz da se kultura stanovanja u nas završava unutar zidova stana…
Često se i vrlo glasno žalimo da urbanisti ne ostavljaju dovoljno prostora oko stambenih zgrada na kojem bi se mogla igrati djeca. No, pogledajmo ovih dana što smo računajući na zaštitu snijega načinili i od ono malo prostora što ga urbanisti ostaviše djeci. Načinili smo ružno, i opasno smetlište koje bolje od najboljeg ogledala pokazuje da je kultura stanovanja za mnoge među nama “špansko selo” Gornji tekst je dragi čitaoci doslovce prepisan iz našeg okvirića objavljenog u broju 7 našeg lista od 18. veljače 1971. godine. Uz dužnu ispriku zbog prepisivanja, ostatak tog teksta ćemo prenijeti uz male ispravke …
Grlato se žalimo da nam je grad prljav i osuđujemo sve redom od komunalaca do Općine. Na prijedlog građana osnovana je i komunalna “žandarmerija” (redari). Međutim, sudeći po onom što je otkrio “tanki” ovogodišnji snijeg, izlaz treba tražiti u tome da oni koji svoje smeće bacaju kroz prozor, jednom zauvijek odbace svoje ružne navike…
Pripremio Tihomir Ivka