Nisu nam baš najbolje znali objasniti zašto su se veprovi jesenas prošetali gradom, ali su nam sasvim ponosno objavili da su oni koji nisu preživjeli svoju gradsku avanturu poslužili punjenju lovačke škrinje. Fino. Kao da već nije dovoljno puna. Pa kad su već siroti veprići platili životom, mogli su barem u ove blagdanske dane nahraniti beskućnike. No, njih se lovci nisu sjetili.
Gradska Toplana revno šalje prijetnje ovrhom. Kao da proljetos nisu prerano isključili grijanje i k tome čitavo ljeto držali građane u neizvjesnosti hoće li, ili neće biti grijanja. Na to su brzo zaboravili.
Država i Crkva tjednima se spore oko zdravstvenog odgoja. Stvarno, nema ničeg važnijeg od toga. Tisuće nezaposlenih i siromašnih politici i svećenstvu su manje važni od ispisivanja riječi kondom i penis, ili nedajbože seks na školskoj ploči. Što se siromašnih i nezaposlenih tiče, imali su lijepu priliku najesti se besplatnog božićnog graha, zato neka sada šute i slušaju zdravstveni odgoj.
Kakve to veze ima sa zaštitom okoliša?
Očekujemo li od građana u takvom gradu i takvoj državi da budu aktivni u prepoznavanju i rješavanju problema u okolišu, sigurno ćemo se razočarati. Narod koji je opterećen vlastitim preživljavanjem, iskorišten pa zanemaren od strane onih koji predstavljaju lokalnu i državnu vlast, takav narod teško može imati snage boriti se za okoliš. Pa čak i da ima snage, kao u slučaju zagađenja u Slavonskom Brodu, mora biti spreman suočiti se s bezobrazlukom i arogancijom odgovornih. Tražimo li recept za obeshrabriti narod, naći ćemo ga kod nas. Zato ovdje vrlo dobro prolaze ideje o golf igralištima usred najljepših prirodnih krajolika, hidroelektrane na vodama koje su zaslužile pažnju čak i cijenjenog Sir Attenborougha, apartmanizacije nacionalnih parkova i slične divote proizašle iz vrlih umova onih koji nas pri svakoj izbornoj kampanji uvjeravaju u svoju nesebičnu ljubav prema nama i domovini.
Sve te lovačke priče imaju svoju cijenu. Nažalost, tu cijenu ne plaćaju svi ovi lovci oko nas. Plaćamo je mi i plaćati će je naša djeca. Konačno, cijenu plaća i priroda, ona ista priroda čijom se ljepotom nadamo osvojiti svijet.
Put do zdravog društva gotovo nikad nije posut ružama. To svi znamo. No, isto tako znamo da bi na tom dugom putu trebali kročiti budni ljudi. Nažalost, gladne i prevarene teško je održati budnima. Kako god bilo, želimo li jednog dana živjeti u boljem društvu, oko toga ćemo se morati potruditi sami.
A lovačke priče – čuli smo ih već previše.
Ivana Francišković Olrom
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.