Lupam tako neki dan po daljinskom pa zaustavim oko na žalosnom prizoru. Ne, nije to prizor neke životinje u nevolji, ekološke katastrofe u dalekom oceanu, ili pak slika svijeta kakav je bio nekad, prije televizora. Ne, bio je to prizor pripadnice ljudske vrste koja se samovoljno prepustila torturi tv emisije. U prvoj sceni ta pomalo bucmasta djevojka koju su zločesti producenti raščupali i odjenuli u neugledni ogrtač stoji ispred pretjerano sređene voditeljice i stola na kojem se nalaze krumpirići na sto načina, hamburgeri, peciva, sokovi i kolači – ukratko sve ono što djevojka navodno pojede tijekom jednog tjedna. Voditeljica urla i prijeti svim bolestima ovog svijeta, a sirota, ponižena djevojka skrušeno priznaje: KRIVA SAM. I ne, to nije kraj. Poput izložene puške u Čehovljevoj drami, tako je i neugledni ogrtač odigrao svoju ulogu: u drugoj prostoriji, djevojku je dočekala savršeno građena nutricionistica i natjerala je da se razodjene ne bismo li svi vidjeli kolika je veličina njenog grijeha.
Najgore od svega, ovo nije prizor svojstven samo televiziji. Živimo u svijetu u kojem nas se neprestano natjerava da se osjećamo krivima. Izgled, nacionalnost, izbor odjeće, izbor na izborima, položaj u kojem spavamo, kredit u banci, prehrana, koliko vježbamo, koliko ne vježbamo, pola sata dnevno provedenih na kavi, ostakljeni balkon u stanu, globalno zatopljenje … za sve smo krivi. I za sve ćemo platiti: novcem, zdravljem, siromaštvom, životom, ako treba. Kao da nam je uštrcano cjepivo protiv užitka. Temelj zdravog tijela je zdrav duh. No, kakav je nego bolestan i izmučen duh čovjeka koji se svakodnevno budi i liježe s krivnjom. Nekada je krivnja bila rezervirana za ubojice i slične zlice, a danas je dostupna svakome tko poslije ručka pojede više od reda čokolade.
Ako smo za nešto stvarno i krivi, onda smo krivi što dopuštamo da nas se tako optužuje. Krivi smo, maleni i bezvrijedni samo ukoliko i sami sebe takvima vidimo. Jer, velika je razlika između odgovornosti i krivnje.
Prihvaćanje odgovornosti čini nas većima.
Život prožet osjećajem krivnje svodi nas na malene, pokorne sluge koji dopuštaju da drugi razmišljaju umjesto njih.
I kao što to obično biva na kraju ovih kolumna – odaberimo sami kakvi želimo biti. I neka to bude ono zbog čega se već sutra nećemo osjećati krivima.
Ivana Francišković Olrom
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.