Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno bitna za politiku. Dakle, politika bi bilo zalaganje za opće dobro zajednice. Ona u sebi uključuje raznovrsnost, dijalog, zalaganje ( aktivitet)…Svaki je čovjek na određen način uključen u politiku, pa i onda kada misli da nije. Čovjek ,je, jednostavno homo politicus. Kod nas, povremeno, većim ili manjim intezitetom bukne rasprava o vjeri ( Crkvi) i politici. Istina, to pitanje nikada nije kroz povijest do kraja raščišćeno. Mi u Hrvatskoj imamo i dodatnih problema s tim. Ustavom je religija odvojena od države, ponekad kažemo Crkva (mislimo ponajprije na katoličku). Budući da nam ponekad pojmovi država i društvo postaju istovjetni ( ostatak totalitarizma) dolazi do zbrke i do krive interpretacije odvojenosti. Drugi problem imamo s poistovjećivanjem Crkve s klerom a ne onim kako Crkva sebe definira – “narod Božji” ili svi krštenici. I treća stvarnost koja nam izmiče jest: Crkva se bavi cjelovitim čovjekom. Stoga Crkvu pokušati svesti na sakristiju znači ne poznavati Ustavom zajamčena prava, nepoznavanje biti Crkve, ali i nepoznavanje ideje i prakse liberalizma, ma koliko se na njega pozivali. Crkva, ima, dakle zakonsko i ustavno pravo sudjelovati u politici, predlagati, promišljati, izražavati kritiku, lobirati za svoje ideje. O tom pravu u društvu koje sebe iole smatra demokratskim ne treba diskutirati. Ono na što svi imaju pravo jest kritika prijedloga Crkve. Dijalog sa tim stajalištima, polemika. To su pak dva različita prava. Crkva isto tako kao udruga građana nema prava drugima osporavati pravo iznošenja svojih promišljanja. Ona dakle iznosi, svoja rješenja, predlaže se, nastoji pridobiti druge za svoje…Ovako samo je ravnopravni sudionik u društvu. Zadaća države jest korektan odnos prema svima u društvu bilo da su vjernici, agnostici ili nevjernici. Uvažavanje svih stajališta i prijedloga na opće dobro cijele zajednice. Ona se ne opredjeljuje ni za vjernike, ni nevjernike, opredjeljuje se za cjelovitog čovjeka. Nije poslana samo vjernicima. Njeno poslanje jest čitav svijet, svi ljudi. Iznošenjem svojih stavova, prosudbi ili prijedloga Crkva ne krši Ustav i nijedan zakon države. No drugi je “par čizama” činjenica što neki izjednačuju pojam laičke i laicizirane ili sekularizirane države. U laičkoj državi država može i ne mora pomagati vjerske zajednice, dok u laiciziranoj čini i države sve da smanji utjecaj Crkve i vjerskih zajednica u društvu. U tom trenutku više ne možemo govoriti o liberalnoj državi već o državi koja polako klizi prema diktaturi. Jedan dio građana gubi prava, dok drugi dio građana ima sva prava. Kako je vrlo opasna rabota koristiti direktno državu za smanjivanjem utjecaja Crkve na društvo, revolucionari potekli iz frankfurtske škole i okupljeni oko Humanističkog manifesta krenuli su u diskreditaciju Crkve. A o tom u nekoj drugoj kolumni.