Na pragu devetog desetljeća Ema Majetić vjerojatno je najstarija Karlovčanka za volanom. Teta Ema, kako je svi od milja zovu, u 80 – oj godini još uvijek svakodnevno vozi svoj crveni Yugo. U 38 godina, koliko posjeduje vozačku dozvolu nije imala niti jedan udes, a s policijom na cesti “imala je posla” samo dva puta. Ova rođena Rovinjanka u Karlovac se zbog ljubavi doselila još davne 1951. godine. Mnogi je Karlovčani poznaju kao dugogodišnju djelatnicu Korduna, ali i prevoditeljicu koja je tijekom rata potpuno volonterski pomagala sporazumijevanje s talijanskim humanitarnim i drugim delegacijama.
– Vozački smo suprug Boris i ja odlučili položiti još 1975. godine. Zajedno smo krenuli. Međutim, ja sam sve to riješila na brzinu. Onda je on odustao od polaganja i do danas nije sjeo za volan. A ja, čim sam položila vozački nisam prestala voziti. U 38 godina koliko sam na kotačima policija me samo dva puta zaustavila. Jednom jer nisam na zebri propustila pješakinju i tu sam kaznu urednu platitla. Drugi puta jer nisam bila vezana. Nedugo prije toga sam operirala rak dojke i pojas mi je predstavljao veliki problem. Mladi policajac me je u nevjerici gledao kako mu pokušavam objasniti razloge nevezivanja. Na kraju je odmahnuo rukom i pustio me, kroz smijeh se prisjeća Ema Majetić i dodaje kako joj je posljednjih pet – šest godina sve teže sjedati u auto zbog bolesti. Priča nam i kako je za volanom vrlo strpljiva, ali je razljute neodgovorni vozači koji parkiraju posvuda ne razmišljajući kakve probleme mogu izazvati drugim sudionicima u prometu. – Neki dan sam bila na tržnici i jedan je tako parkirao da nisam mogla u auto ući s vozačeve strane. Prvo sam se htjela plakati, a na kraju su me na parkingu svi gledali kako se sa štakom u rukama, preko suvozačevog mjesta i preko mijenjača brzina, probijam u svoj auto, priča nam ova vitalna osamdesetogodišnjakinja. A njezin limeni ljubimac i 21 godinu vjerni pratilac crveni Yugo posebna je priča.
– Čim sam ga vidjela znala sam da je za mene. Kada sam ga 1990. godine već drugi dan sam njim krenula na put po Italiji. Kada se vratim kući nakon svake operacije ili boravka u toplicama prvo sjednem u njega da vidim hoću li moći voziti. Inače, od prvoga dana o mojem Yugiću brinu samo dva čovjeka. Održava ga majstor Jurjević, a pere ga dragi susjed Grčić. Nitko mi ne vjeruje da je boja originalna i da nikada nije lakiran, ispričala je. U posebnoj bilježnicu teta Ema vodi detaljnu evidenciju o svojem ljubimcu. Zabilježeno je u njoj svako punjenje rezervoara, promjena auspuha, redoviti srevisi. Kako nekoliko godina vozi rjeđe, tako je bilo zanimljivo pročitati kako je posljednji put benzin točila u prosincu 2009. – Evo pogledajte 150 kuna 30. prosinca 2009. Rezervoar me “dura” do danas. Auto je za veliku potrebu, a sve ostalo obavlja se pješice. Ipak, ne bih svoj Yugo prodala ni za što na svijetu, a ionako od prodaje ne bi mogla kupiti ni tačke, smijući se priča teta Ema.
KAportal.hr
