Lovačke i ribičke priče postale su legende. Zanimljivo uvijek su zanimljive i rado slušane. Sinonim su za nešto što je izmišljeno ili u priči pretjerano. U jednu od tih lovačko – ribičkih priča spada i ona o silnom bogatstvu Katoličke Crkve. Pred neko vrijeme čitam čovjek si dao truda i o tome napisati u novinama. Pažljivo sam pročitao taj članak. Malo je to poslužio, i nastali su problemi: učinilo mu se ipak da ta lova i nije nešto što bi bilo neko super bogato – dva godišnja proračuna grada Karlovca, pa da to malo uveća pribrojio bogatstvu i crkve. I je i nije neko bogatstvo. Što se tiče kulture jest, a što se tiče ostalog – rekli bi moji Zagorci “samo vel’ki strošak”. Slaba zarada od šparavca (lemozine). Ni za rundu pića društvu od dvadesetak ljudi. A moraš popravljati stalno, plačati struju po najvišoj (industrijskoj) tarifi. Odvoz starog cvijeća, vodu, čišćenje i ostalo…A da i zgrade. Čak i caritas spada u neko materijalno bogatstvo. U tom nabrajanju zaboravio navesti i pučke kuhinje. E da i zemlja!!! I poanta je: sve bi to trebalo lijepo oporezovati. Bogati se – plaćajte porez. Državna kasica prasica puna, narodu džep pun. Mir u državi Lijepoj našoj! Svi zadovoljni, sretni, a Crkva kako i dragi Bog zapovijeda – siromašna.
Da ne ispadne – ono gol siromah. Bilo bi licemjerno. Crkva uspijeva koliko toliko pokriti rashode oko zgrada, osoblja, svojih aktivnosti. Da li bi mogla i bez izdvajanja iz državnog proračuna? Što bi država i građani dobili da se ta izdvajanja ukinu? Državi bi ostalo tih trista milijuna i ostala bi sljednica nepravde učinjene poslije drugog svjetskog rata kada su Katoličkoj crkvi, ostalim vjerskim zajednicama i pojedincima komunistički vlastodršci oteli imovinu a kler učinili građanima drugog reda ne priznavajući im osnovna građanska prava. Svećenicima je, makar su završili fakultete priznata samo osnovna škola, bili su bez zdravstvenog osiguranja, bez prava na mirovinu. Sve to i ne mora biti poznato današnjoj generaciji, i nije ovdje napisano da bi se poticala mržnja, neprijateljstvo. Tek kao mali podsjetnik. Nije zlo ne znati neke stvari, zlo je ne pokušati doći do cjeloviti informacija.
Isto tako dezinformacija je – da je Katolička Crkva izuzeta iz sustava PDV-ea. Za nabave svih materijala glede popravaka i usluga izvođača radova plaćaju se svi porezi za razliku od bivše države gdje su radovi na objektima od kulturne važnosti bili oslobođeni poreza od 25%. Iz sustava PDV-ea izuzeti su samo dobrovoljni prilozi vjernika i naknade svećenicima .koje iznose 5 do 6 tisuća kuna vezano uz godine ili veličinu župe. I većina ostalih vjerskih zajednica shodno broju članova prima novac iz državne blagajne, ima iste beneficije. Tek radi informacije. I ostalima se vraća oteta imovina. Ili pak daje naknada za ono što se ne može vratiti. Sredstva od države strogo su namjenska i dobrim dijelom koriste se za opće dobro svih građana Hrvatske. A najvećim dijelom Crkva se financira dobrovoljni prilozima svojih članova. Bogatstvo Crkve samo je jedna o fama koja kruži okolo kao poltergeist (kućni duh) ovom državom. Svećenici ne dobivaju od države ništa, svakog župnika financira sama župa. Netko će reći: neka se financiraju sami ili neka ih financiraju oni koji idu u crkvu. Po toj iščašenoj logici mogu reći: kazalište neka uzdržavaju oni koji idu u kazalište, muzeje oni koji idu u muzeje. Ili – meni kazalište ne treba, ne trebaju mi ni muzeji ni ostale kulturne manifestacije – zašto da se financiraju iz moga džepa!