Možda bi za početak u slučaju vjerske, katoličke pjesme “U Bogu mom”, izvedene od strane učenika iz Osnovne škole Švarča na jednom svjetovnom događaju u karlovačkoj Gradskoj knjižnici, trebalo utvrditi gole činjenice i pokušati ih hladno protumačiti kroz slovo zakona. Već ni to nije lako jer hrvatski Ustav nije krajnje decidiran u odnosu na vjeru pa će to potvrditi i činjenica da Ustavni sud već godinama ne donosi odluku o ustavnosti Vatikanskih ugovora potpisanih u Tuđmanovo doba, odnosno njihovog najspornijeg dijela, o vjeronauku u hrvatskim školama. No poslužimo se onim što u anglosaksonskoj tradiciji zovu “common sense”, a kod nas se doslovno može prevesti kao “zdrav razum”, iako u originalu ima mnogo dublje i važnije značenje. Dakle, na jednoj strani imamo činjenicu da su pjesmu izvodila djeca u organizaciji škole na događaju koji je organiziran pod patronatom gradske uprave. S druge strane imamo hrvatski Ustav, članak 41. koji kaže da su vjerske zajednice odvojene od države. Zdrav razum nam kaže da onda vrijedi i da je država odvojena od vjerskih zajednica, što je posredna potvrda ustavne sekularnosti. Po svojoj vokaciji, i škola i gradska uprava su svjetovne, odnosno državne institucije. I po zdravom razumu, izvođenje katoličke pjesme u takvom okruženju – u suhoparnom pravnom smislu nije čak ni bitno jesu li u pitanju djeca i koliko su “borbeni” stihovi pjesme – je s onu stranu ustavnosti. Ako ćemo suditi istim aršinima, i sam vjeronauk kojeg predaju ljudi iz vjerske zajednice zakonom odvojene od države u školi koja je državna institucija je s onu stranu ustavnosti, i oksimoron protivan zdravom razumu.
No prepustimo to pitanje ustavnim sucima koji se ni sami ne mogu usaglasiti oko tog vrućeg teoretskog pitanja i prijeđimo na onu rastezljiviju i za razmišljanje podatniju etičko-praktičnu stranu ovog ekscesa u Gradskoj knjižnici. Zabrinjavajuća je razina indoktrinacije djece u ovom slučaju; djeca u školi imaju razne predmete, između ostalog i glazbeni odgoj, uče jezik, djela svjetovnih pjesnika, skladatelja, svjetovne pjesme i to im je sastavni dio obavezne školske građe. No voditelj školskog zbora iz OŠ Švarča i njegovi mentori iz nekog razloga su odlučili da je izborno važnije od obaveznog i odlučili se za pjesmu koja je u domeni izbornog predmeta, vjeronauka. Ali to im nije bilo dosta. Kad su već htjeli gurati vjeru tamo gdje joj nije mjesto, zašto nisu izabrali neku koja govori o recimo dobroti, praštanju i anđelima, nego malu djecu cijepe verbalnim nasiljem i turaju im u um pojmove kao što je “zgaziti neprijatelja”. Kao da se spremamo na novi križarski rat, a ne u Europsku uniju. Potpisnik ovih redova gotovo je cijelo jedno desetljeće, do krizme sredinom osamdesetih godina svaki tjedan bio na nedjeljnoj misi i nikad u crkvi nije čuo pjesmu “U Bogu mom”. Ona ili je neki novokomponirani standard, ili je također izabrana s posebnim razlogom. Je li možda razlog što ju je posljednjih godina proslavio Marko Perković Thompson, otvoreni povijesni revizionist, pritajeni NDH nostalgičar i glazbena zvijezda koja u prikladnom okruženju zna zapjevati o Jasenovcu i Gradišci Staroj? Dakako, ne može se tvrditi, ali se može razmišljati da ova neugodna epizoda ima prilično jadnu manipulativno-političku pozadinu, zbog koje bi i čovjek nesklon generalizacijama mogao prihvatiti pretpostavku da naš narod stvarno ima podanički mentalitet. Austrijanci, Ugari, Srbi, naši, nije bitno, u nama kao da postoji mazohizam da nas netko tlači i da se nekome dodvoravamo. Naime, Thompson je neka vrst desničarske kvazi-kulturne avangarde, njihovo slatko zabranjeno voće, prototip katolika i domoljuba radikalnih stavova koje većina njih pozdravlja, ali ne smije na glas reći.
Drugo – spustimo se sa na nižu razinu i do srži stvari – gradonačelnik Karlovca ne skriva da je vjerski fanatik, resi svoj ured križevima i vodi gradsku upravu (i ravnatelje osnovnih škola) na team-building po samostanima, instalirao je teologa za ravnatelja Gimnazije… Uglavnom, odanost vjeri na praktičnoj razini u nomenklaturi lokalne samouprave (tu spadaju i osnovne škole) može donijeti neke osobne probitke. “Crkvena pjesmica, malo borbena, još je pjeva desni miljenik Thompson na skupu koji organizira Grad, uh, tu bi se mogao dopast vlastima i bit’ u vidu za napredovanje u službi”. Prije će biti da su organizatori i autori programa benignog skupa o produljenom školskom boravku u Gradskoj knjižnici razmišljali o tome nego o vjerskim slobodama, sekularizmu i Ustavu. Malo dodvoravanja ne škodi. Baš kao u svojevremenom slučaju otvorenja rekonstruirane Banije kad je ravnatelj Zorin doma dopustio da se glumci Dramskog studija na otvorenju ulice prerušeni u žabe iskoriste za ismijavanje oporbe na veselje HDZ-ove vlasti. To što su iskorišteni glumci bili maloljetni, mala je cijena za veliku fotelju.
Da bude razumljivo do kraja, sklonosti gradonačelnika koji ima izborni legitimitet su u potpunosti legalne i njegova je privatna stvar hoće li na stolu imati križ, portret Muhammada Alija ili nešto treće. Problem je kad svoje privatne sklonosti počinje forsirati u službene svrhe. Problem je i u dodvoricama ravnodušnim na sve osim na svoj sitni interes, to jest u izostanku otpora prema pojavama koje evidentno nisu na korist napretku lokalne zajednice. Bilo bi naivno pomisliti da se svima na visokim gradskim funkcijama (uključujući ravnatelje škola) sviđa dah vjerskog fundamentalizma gradske vlasti, i da svi rado prihvaćaju činjenicu da kao državni službenici idu u samostan na team-building, Međugorje na izlete i moraju slušati pjesme o Bogu koji zgazi neprijatelje. Sve su to akademski obrazovani ljudi, intelektualci, ali im nedostaje integriteta da kažu “neću”. Nekad su ljudi zbog svojih uvjerenja i ponosa išli u zatvore i bili spremni umrijeti kao Giordano Bruno kojeg je Crkva spalila na lomači jer se nije htio odreći tvrdnji koje su se kasnije pokazale znanstveno istinitima. U našem slučaju teško je reći “ne”, čak i kad se zna da bi najveća kazna mogla biti degradacija na poslu. Lakše i korisnije se saviti i dodvoriti, pa makar se pritom zloupotrijebila školska djeca. Na kraju, dobro je za dodvorice što nam je gradonačelnik čovjek od vjere. Katoličke vjere. Zamislite – u svjetlu ovog razmišljanja – muka da neki Karlovac u futuru izabere za prvog čovjeka pravoslavca, muslimana, poklonika hare krishna ili čak homoseksualnog aktivista. Bi li onda gradsko vodstvo team-building upražnjavalo na gay-paradi?
Što o ovoj temi piše naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje...