Roberto Benigni, talijanski redatelj svojim filmom Život je lijep oduševio je svijet. Kroz priču o djetetu i njegovom brižnom ocu u koncentracijskom logoru govori nam o tome kako donijeti tračak nade u bezizlaznu situaciju tuge i beznađa. Donijeti tračak radosti u nečiju tugu – to je prava karizma, jer time nam se otvara pogled u dio stvarnosti koji nam je nepoznat, gdje tuga, koliko god duboka bila, predstavlja samo jednu stranu. I s mnogim drugim stvarnostima je tako.
Niko ne spori da u Hrvatskoj postoji korupcija, klijentilizam, da je privreda nigdje, da su mirovine male, da se gube radna mjesta, da mnogi ljudi mjesecima ne dobivaju plaću… O tome piše i ovaj portal u člancima novinara, kolumnama. I potrebno je o tome pisati, nastojati ispraviti, stvari pokrenuti. Najveći dio građana su žrtve svega toga. Čini se da jedino političkim elitama na makro i mikro sceni odgovara ovakva situacija. Žrtve postaju u njihovim igrama oružje i ne primjećujući manipulaciju. Pa tako i na stranicama ovoga portala jedni drugima lomimo kosti, čupamo utrobu. Uvjeravamo jedni druge u svoja rješenja, svoje vizije. Jedan od diskutanata napisao je da sada ne može raspravljati sa mnom o bitnim temama. Koje su to bitne teme? Život je satkan od često naoko nebitnih tema i događaja.
Kad su jednog europskog ministra svojevremeno pitali kuda bi uložio zadnji novac koji mu je preostao u kasi odgovorio je: u kulturu. A možda bi se mogla spasiti koja tvornica? Ili jedan drugi primjer; pratioci su iznenađeno gledali vođu ekspedicije kroz prašumu kada je u naprtnjaču ubacio i električni aparat za brijanje kad u prašumi nema struje. Na začuđene poglede odgovorio im je: stvar kulture življenja. U divljini električni aparat podsjećat će ga na civilizaciju i kulturu iz koje je krenuo u ovu avanturu. Gledajući s praktične strane neupotrebljiv balast, ali ipak imao je svoje značenje.
Pišući prethodnu kolumnu o mom prijatelju Arturu želio sam pokazati da postoji i druga strana života. Osim ovih velikih ekonomskih drama postoje i one male, osobne, ljudske. Da život nema samo jednu dimenziju. Da ono što se čini sporednim ima itekako značenje jer otkriva drugu stranu stvarnosti života.
Svojevremeno sam uzgajao pse. Jedne večeri došao je iz Turnja čovjek kod mene, poklonio sam mu jednog psića. Za vrijeme Domovinskog rata sreli smo se u Ozlju, sjeli popiti kavicu. Saznao sam da je sada izbjeglica u Krašiću. I još nešto; ispričao mi je kako mu je pas spasio život na početku rata. Stajao je u dvorištu, pas je odjednom zarežao i bacio se na njega. Oboje su pali na zemlju, u tom trenutku “ruknula” je mina u dvorište. Tada sam drugi puta bio rođen – rekao mi je. I to je život. Drama života. Sreli smo se i treći puta, sada poslije rata. Pas je u međuvremenu uginuo u izgnanstvu. Kad se vratio kući i počeo obnovu vratio se u Krašić, iskopao ostatke psa i prenio u svoje dvorište, isto ono u kojem mu je spasio život.
Što su logoraši mogli učiniti u konc logorima? Podići pobunu? Galamiti? Štrajkati glađu? Elite su zašutjele ili se priklonile silama. Što mogu danas građani Hrvatske? Izaći na ulice, vikati, demonstrirati? Mogu, ali male koristi od toga u opustošenoj državi.
U ovom gradu i okolici svi kukaju kako se nema kamo izaći, zabaviti se. Nema kafića, disca, noćnih klubova. Ja bih priupitao; koliko ulažemo u opću i osobnu kulturu? Kulturu međusobnog ophođenje, dijaloga?