Nenadane ostavke i “vritnjaci” u stranačkom životu – posebice na nižim razinama – prije su pravilo nego iznimka pa se ne treba pretjerano iščuđavati nad sudbinom dosadašnjeg predsjednika Gradskog vijeća i potpredsjednika gradskog HDZ-a Željka Gojšića. U Karlovcu postoje ešaloni izvornih HDZ-ovaca i SDP-ovaca koji su mimo svoje volje uklonjeni nakon što su odigrali dio stranačko-demokratske igre, počinili neki krimen, postali nezadovoljni statusom, ili je netko u njihovo ime odlučio da je “došlo do zamora materijala”, kako je to lijepim eufemizmom za političku eliminaciju objasnio ministar Vukelić u slučaju Gojšić. Obično se to čini elegantno, u tišini iza debelo izoliranih vrata jer dizanje velike prašine i iznošenje prljavog rublja može pogubno utjecati na popularnost među biračima. Kad u rijetkim slučajevima stvari izmaknu kontroli onda se ne biraju sredstva, u vrućici sukoba ne pazi se na rejting . Sjetimo se samo kad je prije par godina karlovački SDP doveo stečajnog upravitelja iz Zagreba da se riješe neželjenog stranačkog balasta, a ni HDZ u slučaju smjene gradonačelnika Škrgatića nije izbjegao veliki prasak. HDZ je u slučajevima drskosti i pokazivanja znakova samostalnog djelovanja vlastitih članova posebno spreman javnim sramoćenjem poslati jasnu poruku upozorenja drugima. Tako je Škrgatić pokušao testirati autoritet i samostalnost predlaganjem Draženke Polović za ravnateljicu knjižnice na koju je najmoćniji HDZ-ovac Vukelić alergičan i doživio poniženje jer su doslovno svi HDZ-ovi vijećnici digli glas protiv i de facto mu izglasali nepovjerenje. Da je HDZ mafija, nakon toga bi Škrgatić završio kao hrana za ribe s betonskim cipelama na nogama, dočim u stranačkom životu u zamjenu za dobrovoljni odlazak s vlasti i šutnju o prljavom vešu odlazi se na bolju funkciju. UAutocestu Rijeka – Zagreb u Škrgatićevom slučaju. Jasno nam je da u stranačkom životu ima vrlo malo demokracije i čovjek je čovjeku vuk, bio je to i Gojšić kad su drugi letjeli s funkcija, no njegov je slučaj nekako posebno znakovit. On nije prisiljen na ostavku zato što je radio protiv statuta stranke, što je stranci nanosio štetu ili zato što se nije pridržavao Poslovnika Gradskog vijeća kao njegov predsjednik, on je na neki način prisiljen na odlazak zato jer se u vijeću usudio misliti drugačije od svojih stranačkih kolega. Ako ćemo karikirati, HDZ se riješio Gojšića po famoznom čl. 133 kaznenog zakona SFRJ kojim su procesuirani građani zbog delikta mišljenja. Čl. 133 je, naravno, eliminiran iz pravne prakse s dolaskom demokracije, ali je očito vrlo živ u unutarstranačkim razračunavanjima. Moglo bi se o Gojšiću štošta naklapati, on je uostalom dugo dio te ekipe kojoj je sad suvišan, i dugo vremena je pristajao na unutarstranačka pravila igre, moglo bi se nagađati i to da on iz svoje dugogodišnje avanture s politikom nije izašao siromašniji. O detaljima odnosa u HDZ-u je teško govoriti jer upravo zbog uhodanog modela nagrađivanja vlastitih “disidenata” novim funkcijama ili drugim koristima, na snazi je svojevrsna omerta među HDZ-ovcima i rijetko kad nešto procuri van. No po onom što se iz javnih nastupa i višegodišnjeg ravnanja Gradskim vijećem moglo vidjeti, Gojšić je bio rijetka vrsta među lokalnim HDZ-ovcima. Elokventan, očito načitan, odmjeren u istupima, kao predsjednik vijeća autoritativan kad treba, duhovit kad treba. Desno orijentirani intelektualac s natruhama tradicionalnog selskog fiškalstva ne samo da je bio premija za naš lokalni parlament, potpisnik ovih redova je uvjeren da bi se snašao i u predsjedničkoj stolici Sabora. Doduše, pored onako ograničenog oratora kao što je Luka Bebić to i nije neki izazov. Gojšićeva ponajveća zasluga je upravo ono što mu HDZ spočitava. On je ispravno shvatio da biti predsjednikom lokalnog parlamenta ne znači kinjiti ionako slabašnu oporbu i dopuštati većini da radi što hoće, nego se uzdignuti iznad stranačkih podjela u objektivnog arbitra. Iako je to teško pojmiti njegovim neukim stranačkim kolegama, Gojšić je sa svakom profesionalno odrađenom sjednicom, sa svakom packom HDZ-ovom vijećniku, zapravo HDZ-u dizao rejting. Ministar Vukelić u svojoj izjavi navodi da je u pitanju i “doktorska taština”. Upravo suprotno, u pitanju je taština stranačkih jurišnika koji su se malo podigli u stranačkoj hijerarhiji i sad ne vide dalje od svojih povrijeđenih ega. Gojšić je ponudio zrno profesionalizma i intelektualizma u lokalni parlament, a doživio da ga izguraju osobe koje su do diploma došle na ubrzanom tečaju i zadnja knjiga koju su pročitali je “Družba Pere Kvržice”. Dakako, HDZ rješavanjem ovakvih kadrova odašilje opasnu poruku koja se nažalost širi izvan granica stranačkog kruga; Mišljenje svojom glavom nije dobrodošlo. Mišljenjem vlastitom glavom se ne uspijeva u životu. Treba biti poslušnik , izvršavati naredbe i ne skretati s linije. Tako stvari funkcioniraju, i HDZ je tu u stranačkom životu samo najeklatantniji primjer. I baš bi nas bilo briga što će jedan pametniji HDZ-ovac u gradskom vijeću ili bilo gdje drugdje biti izguran da bi na njegovo mjesto došao rigidniji i gluplji, da takve stvari ne utječu direktno na naše živote. Ignoramusi, primitivci, mediokriteti željni položaja, takav soj ljudi si ne bi poželjeli da nas vode u “bolju” budućnost, zar ne? Nažalost, slučaj Gojšić nam u tom smislu ne pruža baš puno optimizma. Osim male satisfakcije u njegovom činu da ne pristane saviti kičmu pod pritiskom vehementnih i neukih. Takvi potezi iz principa vraćaju vjeru u politiku i političare.
Što o ovoj temi misli naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…