Najlakše je manifestacije adolescentskog vandalizma, vikend-divljanja i uništavanja javne imovine povezati s onim što se kolokvijalno naziva “loš kućni odgoj”. To što netko slomi mladicu drveta pored Kauflanda, prevrne sve kante za smeće u perivoju u subotnju noć, razbija flaše po Radićevoj, kamenjem osakati javnu rasvjetu na Mažuranićevoj obali, zapali veliki kontejner u Novom Centru…, može biti bez ikakvog pozadinskog značenja, djelo iz obijesti podgrijano alkoholom i viškom hormona. Ali prečesto se događa da bi se isključila mogućnost kako je riječ o dubljem i vrlo kompleksnom sociološkom problemu. Kad se tako gleda, “loš kućni odgoj” je samo rep u priči o ribi koja smrdi od glave. Za početak, na fenomenološkoj razini, noćno uništavanje djelomično je posljedica jednostavne činjenice da vandali mogu nesmetano raditi to što rade. Pa po onoj “prilika čini lopovom” u ovom slučaju možemo preformulirati da mogućnost čini usijanu adolescentsku glavu vandalom. Na ovom mjestu se ne zaziva nikakva vrsta represije, ali sama diskretna prisutnost policije, recimo famoznog policajca u zajednici na gradskim ulicama vikendom, sigurno bi pomogla da nedjeljom ujutro grad ne izgleda kao Belfast poslije noći konfesionalnih sukoba.
Nadalje, vladajuća stranka u ovom gradu policiji ne prijavljuje slučajeve kad vandali pored njihovog ureda na Mažuranićevoj obali kamenjem izbuše novu javnu rasvjetu, ali kad netko na rugobi od zida na Drežniku izrazi mišljenje i poruči grafitom da su “banda lopovska”, policiju promptno alarmiraju. I tu se šalje loša poruka; taština političke stranke bitnija je od javnog interesa i uništavanja gradske imovine. Kad se zagrebe ispod površine, treba se zamisliti nad pretpostavkom da vandalizam i agresija moraju proizlaziti iz neke vrste frustracije. Sam po sebi, kapitalizam kakav poznajemo je frustrirajući i loš okoliš za odrastanje. U njemu roditelji su ili prisiljeni raditi previše, ili ne mogu do posla uopće. Novaca je malo, a želja puno. U školi više nema plavih kuta i šlapa iz Borova koje su podjednako skrivale i nečije bogatstvo i nečije siromaštvo, sad su škole od najmanjih uzrasta modne piste gdje ili imaš Fred Perry majicu, Nike “patike”, iPod, bijesni Nokia smartfon,”rejbanke”…, ili si jadnik. Potrošačko društvo prezire ne-imanje. I proizvodi frustraciju u neosviještenom mladom umu. I rađa ideju da se do statusnih simbola može poprijeko. U licemjernom društvu u kojem ima više vjeronauka, ali manje morala, takve ideje ne padaju s neba. Najdivljije aute i motore ne voze oni tipovi što rade u tri smjene pet dana u tjednu, niti skupu markiranu robu nose cure koje rade na šalteru banke ili u Kauflandu.
Jednom je prilikom u novinama kasnih devedesetih godina izašao članak o nevjerojatnoj promjeni profesionalnih afiniteta osnovnoškolske djece u Moskvi. Dok je prije promjene društvenog uređenja najviše njih htjelo postati astronautima, medicinskim sestrama i sličnim zanimanjima, tranzicija je donijela šokantne rezultate; nemali je bio broj onih dječaka koji su kad odrastu htjeli postati mafijašima, a djevojčice prostitutkama! Nadajmo se samo da ovaj naš sustav na klimavim nogama kroz ovakve ankete profesionalne orijentacije djece neće nikad na ruski način potvrđivati svoju trulost. U svakom slučaju, izvor frustracije (i agresije) kod mladih djelomično izaziva i društvena nepravda čijeg izvorišta uglavnom nisu svjesni, ali dobro razumiju da ima mali postotak stravično bogatih i gro osiromašenih. I znaju da žele biti u društvu onih prvih. Ima tu još more otrova koji zagađuju njihov mozak, od medijskog izmišljanja celebrity jadnika kao idola, talent showova koji odaju iluziju da svatko može postati zvijezda do kladionica kao lažnih prečica do novca… Kad dođe do otrežnjenja, onda i kontejner može poslužiti kao ventil, da se iskali bijes. Teško je iz perspektive četrdesetgodišnjaka objektivno sagledati žive li današnji klinci uzbudljivije od nas koji smo odrastali prije više od dva desetljeća. Kad imaš 18 svaka je noć uzbudljiva, ali ostaje dojam da se u Karlovcu i ne nudi ništa posebno da se mladi, poglavito oni bez debelih džeparaca, osjećaju nefrustriranim u ovom gradu. Dugi redovi vikendom na blagajnama prije zatvaranja Kauflanda gdje maloljetnici kupuju jeftini alkohol i onda ga ispijaju u karlovačkim parkovima paradigma su prepuštenosti mladih samima sebi. A gdje i da idu osim u skupe kafiće? Notorna je činjenica da Karlovac nema kino i mnogi karlovački 18-godišnjaci i mlađi nikad nisu osjetili magiju mraka kino dvorane, udobnih fotelja i surround zvuka. To je tragedija, kino pripada redu osnovnih urbanih tekovina i kao takvo bi trebalo biti prioritet. Gradska vlast to ni ne spominje, preče je sad ukucati milijune u prenamjenu kampa na Korani. Karlovac nema ni normalni koncertni klub gdje bi masa klinaca osuđenih na klupe u parkovima stekla određeni urbani odgoj, socijalizirala se i malo proširila horizonte. Od one SDP-ove, Johine vlasti, do ove sadašnje, sluha za takve stvari jednostavno nije bilo i nema. Doduše, nije ih imao ni tko pritiskati, prije svih njihove stranačke mladeži što bi bilo logično. U – kako to vole reći novokomponirani Hrvati – nenarodnom režimu, lokalni Savez socijalističke omladine je u Hrvatskom domu bio avangarda svojim starijim kolegama, podvaljivao razne subverzivne i napredne kulturne programe u Hrvatskom domu i na Maloj sceni iz vikenda u vikend i za to bio obilato financiran iz gradske kase. Ova današnja stranačka mladež samo pokušava biti klon seniora. Što očekivati od njih kad mladi SDP-a, karikirano, svoj aktivizam svode na groteskne šetnje gradom, a čelnik mladeži HDZ-a poziva svoje kolege preko Facebooka na tamburice vikendom u Dom HV-a? Karlovac bi mogao, kad bi bilo famozne političke volje, imati i kino i klub za mlade. Ovako, čini se da su strukture jednako, ako ne i više krive od “lošeg kućnog odgoja” što nam djeca devastiraju grad i opijaju se vikendom na klupama u parkovima. Mi ih svojim nečinjenjem tamo guramo. Nažalost, sad nam i Kamanje može biti uzor, tamo je par teenagera napravilo malu rock revoluciju čestim koncertima renomiranih imena, o čemu su se raspisale i nacionalne novine. Ali, iluzija je da su to napravili sami. Ne ide bez razumijevanja vlasti, bez novca i logistike. Dobili su od općine na besplatno korištenje društveni dom i proračunsku financijsku pomoć za svaki koncert. Rezultat? U Kamanju, tjedan dana poslije Londona sviraju Laibach, a u Karlovcu, tjedan dana nakon Čačka, svira Miroslav Ilić. U prostoru gradske tvrtke Mladost. Strava.
Što o ovoj temi piše naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…