“Nestašni” klinci i oni malo stariji uništili su dio ljuljački na dječjem igralištu, potrgali prometne znakove, prevrnuli kontejnere za smeće, razbili nekoliko izloga, iščupali mlade sadnice tek posađenih ukrasnih biljaka, provalili u kioske i kafiće, uništili… Slušam svakodnevno radijska izvješća, čitam štampu, prisluškujem razgovore starijih koji sve to komentiraju. Nakon takvih spoznaja sam sebi postavljam pitanje da li mlade generacije Karlovčana vole grad u kojem su se rodili ili su oni, za razliku od nas starijih, uništavači svega što je od Karlovca napravilo grad.
Sjetih se mladosti ljudi danas treće životne dobi koji su svojim entuzijazmom, ljubavlju, odricanjem kroz dobrovoljni rad, nastojali pomoći da se u našem gradu podigne životni standard, da se civilizira život u njemu, da se izgradnjom objekta komunalne infrastrukture od Karlovca učini – grad. U to vrijeme izgradnje u duši tadašnjih radno sposobnih generacija gajila se samo jedna želja, za gospodarskim i komunalnim napretkom Karlovca, što ga je dovelo među šest najrazvijenijih gradova u Hrvatskoj. No i tada je bilo “nestašnih” čija se mladost očitovala kroz “huncutarije” koje su ipak bile daleko blaže od ovih današnjih.
Sadašnja karlovačka mladost ipak je malo drugačija od one od prije 40-50 godina. Njihovi “nestašluci” rezultat su drugačijih odnosa u roditeljskom domu, školi, svakodnevnici, u materijalnim mogućnostima većine njih. I u tom bi se slučaju, bez obzira na svakodnevno kukanje roditelja o neimaštini i lošem životu, mogla primijeniti ona stara narodna poslovica “kada je konju puna rit zobi, on se riče”.
Okolnosti koje uspoređujemo nameću pitanje kako se danas živi Karlovcu, te možemo li biti zadovoljni onime što nam grad nudi u društvenom, gospodarskom, kulturnom i športskom životu? Demokratska i slobodna Hrvatska svakoj je sredini pružila šansu za razvoj i napredak. To je sputano jedino u sredinama koje su pretrpjele ratna razaranja, uništenje gospodarstva, kulturnih ustanova i škola, a takav je upravo Karlovac i njegova okolica. Ratne okolnosti učinile su svoje. Rat, pretvorba i kriminal u njoj ugasili su u Karlovcu oko 20.000 radnih mjesta, ostavili radno sposobne bez kruha, a to se i te kako odrazilo na njihove nasljednike. Radnih mjesta nema ni za mladost, bez obzira na školsku spremu, pa je njihov “bunt” rezultat uništavanja svega što im dođe pod ruku. Možda već sutra, ako sažive pokušaji Vlade vezani za suzbijanje krize u kojoj smo se svi našli mladi počnu privređivati, osnivati obitelji, riješavati stambene probleme, angažiraju se u društvenom i političkom životu. Iskorijenili bi se tako nestašluci, a Karlovac će ponovno cvasti. Mladi moraju pokazati da vole Karlovac, a on će im tu ljubav uzvratiti napretkom i gradskim štihom, kojeg je oduvijek imao.
Što o ovoj temi piše naš drugi Press(r)ing kolumnist Tihomir Ivka pročitajte ovdje…