Kako predrasude mogu utjecati na razmišljanje i postupke izvrsno je opisao Keith Ward u svojoj knjizi: Zašto sigurno ima Boga. Knjiga je zapravo odgovor na knjigu Richarda Dawkinsa: Iluzija o Bogu. Profesor Ward piše: Dok sam bio filozof i branio vjeru u Boga, svi su govorili – kako zanimljivo! To je originalno i neobično mišljenje. 1991. Godine dobio je ponudu on opndašnjeg premijera da postane profesor na Regius Chair of Divinity ( Kraljevskoj katedri za teologiju) na Oxfordu. Od filozofa odjednom je postao teolog. Sada kao teolog branio je vjeru u Boga i govorili su mu ti isti ljudi – kako dosadno! Upravo si plaćen. Tako da moraš biti neka vrsta crkvenog lakeja. 2004. je godina – Italija je kandidirala svoga člana za jedno od čelnih mjesta u EU. Većini čitatelja ime Buttiglione ne znači ništa, ali on je bio taj predloženi čovjek koji nije prošao iz jednostavnog razloga – bio je javno deklarirani praktični katolik i usudio se javno izreći svoj kršćanski stav o nekim stvarima. Zašto katolik, praktični ne bi mogao biti dobar europski povjerenik?
Čitam neki dan u Jutarnjem, nešto što bi trebalo biti novinarsko kritičarski uradak izvjesne Ive Grubić pod naslovom: Teatarski discipliniran i ubojito jasan napad na autoritet Crkve. Radi se, naime o Frljićevom uprizorenju Wedekindove drame: Buđenja proljeća. U medijski prostor, a time u javnost možeš uglavnom ući na dva načina: kvalitetom ili skandalom. Ono što je za Grubićku ” radikalno osuvremenjena interpretacija” za svakog drugog normalnog je zloupotreba, krađa predloška drame. Cilj postavljanja ove drame i nije bio dati dramu, uprizoriti je ili je pokušati osuvremeniti. Grubičkino pisanje kritičkog osvrta na to “radikalno osuvremenjenu interpretaciju”, uopće nije kritičarski osvrt na dramu i njeno izvođenje već je njoj kritičarski tekst o drami poslužio za orgastičko divljanje spram Crkve lišeno faktografije i poznavanja materije o kojoj piše. Jer kada bi i jedan i drugi poznavali činjenice onda ni Frljić ne bi pretvarao kršćansku svetinju križ u svastiku niti bi Grubička doživjela esktazu ( o njoj bi Freud imao itekako zahvalnu materiju za proučavanje) vidjevši taj prizor. Povijesna činjenica jest ( lukavo prešućena) da je fašizam i nacionalsocijalizam jednim dijelom nadahnut i marksističkom misli. Jedina razlika je u tome što je klasa zamijenjena nacijom. A nikako nije nastao unutar kršćanske misli. Da li je predstava uistinu pogodila i cilj? Grubička se kao kazališni kritičar ne bavi time, ona jednostavno nastupa iz svoje stvorene slike Crkve kao izvora svega zla, nju povijesni fakti ne zanimaju. Isto tako ne zanima je ni Crkva kao fenomen. Ona je doživljava polazeći od svojih predrasuda kao pedofilsku zajednicu ne razmišljajući da time vrijeđa oko milijardu ljudi na zemlji… Prema tome Frljić i Grubićka ne govore o Crkvi i ne zadaju joj ubojito jasan udarac, više govore o sebi i sebi zadaju, u konačnici ubojito jasan udarac. Svaki govor i svako pisanje je zapravo otkrivanje sebe, izlaganje svoje intime pred javnost.
Svako pisanje, govorenje da bi se stvorile predrasude, a onda i neprijateljski stav, osuda bez pravih i utemeljenih činjenica jest rasistički čin, govor mržnje, ma s koje strane dolazio. Ljevičari su nekako naučili da rasizam i govor mržnje pripada onima drugima, sebe u startu amnestirajući – kao ono, mi – nemoguće!!! Ova tri primjera izdvojena su iz mnoštva jer pokazuju trostruke posljedice predrasuda i kako se one pokazuju u stvarnosti: prijezir, odbacivanje i divljanje. A nijedno nema uporište u stvarnosti ali ima itekako posljedice u stvarnosti i po stvarnost.