Moje impresije o Karlovcu mijenjaju se iz dana u dan, ali sa zadovoljstvom mogu reći da su te promjene u pozitivnom smjeru. Kada sam tek došla na prvi dojam mislila sam da će mi biti teško, a sada se već osjećam pravom ponosnom Karlovčankom, kaže 27-godišnja Katalonka Lidia Yepes Cayuela, doktorica sociologije, koja je u Karlovac doselila na godinu dana, u okviru volonterskog projekta udruge Carpe Diem i Centra za mlade Grabrik.

Kakvi su bili ti prvi dojmovi? Na prvi pogled Karlovac i tvoj rodni grad L'Hospitalet De Llobregat zvuče slično, odnosno riječ je o manjim gradovima u blizini metropole, Karlovac pored Zagreba, a tvoj grad pored Barcelone...

Sadržaj se nastavlja...

- Istina, no zapravo je posve drugačije. L'Hospitalet De Llobregat praktički je dio Barcelone, ne postoji prostor između njih, bez obzira šetate li ili koristite prijevoz nećete primijetiti da ste prešli iz mog grada u Barcelonu. To utječe na puno toga, od činjenice da nemamo problem odlaska studenata, jer je povezanost jako dobra i iako svi odlaze na studij u Barcelonu nije nužno da se odsele, a jednako tako ono što me u Karlovcu na prvi susret malo zabrinulo je nedostatak stranaca. Tu je dijelom i moja krivnja, jer htjela sam ovdje doći bez velikih priprema, doći i učiti iz dana u dan o ovom gradu i zemlji pa tako nisam naučila ni osnove hrvatskog i pribojavala sam se da bi moglo biti problema, da ću se osjećati izolirano.

Ipak, nakon pet mjeseci u Karlovcu čini ti se da je bojazan bila nepotrebna?

- Apsolutno. Ljudi su izuzetno ljubazni i gostoljubivi, srdačni, a istovremeno i iskreno zainteresirani za mjesto iz kojeg dolaziš. Što se tiče jezika, hrvatski se pokazao kao jako težak i moram priznati da ga jako slabo razumijem. No, oduševljena sam vašim poznavanjem engleskog, u Španjolskoj nije tako, dok ovdje gotovo svi, jednako mladi i stariji ljudi ne samo da mogu komunicirati na engleskom nego ga izvrsno pričaju.

Kako je zapravo došlo do volontiranja u Hrvatskoj? I što ti je osnovni zadatak?

- Volontirala sam, naravno, i prije, u svom gradu, ali ovo je prvi puta da sam se odlučila na ovakav dugotrajniji posao izvan Španjolske. Volim putovati, no Hrvatsku nisam prije posjetila, a ujedno me zanimala ova cijela regija, njena dalja i bliža povijest. Konkretno Karlovcu me privukao projekt Carpe Diema, koji je ono što bih jednom željela i sama raditi. Riječ je o istraživanju mobilnosti mladih, ali i upoznavanju mladih sa svime što im se nudi. Doktorirala sam sociologiju i možda je nekima čudno što sam se nakon doktorata odlučila za volontiranje, ali sociolozi obično kreću na fakultet s nekim idealističkim idejama o mijenjanju svijeta, ali s vremenom osjetiš da si odvojen od ljudi, a ja bih željela što više biti u kontaktu upravo s ljudima, pogotovo mladima.

Iako postoje brojne mogućnosti i projekti u okviru mobilnosti mladih, u Hrvatskoj je to još uvijek mnogima nepoznanica, je li u Španjolskoj bolje?

- Bolje je nego u Hrvatskoj, ali ne pretjerano. I mladi u Španjolskoj po tom pitanju zaostaju za, primjerice, zemljama sjeverne i zapadne Europe. I događa se nešto kasnije, obično nakon fakulteta, dok drugdje nije rijetkost da mladi ulaze u ovakve programe odmah nakon srednje škole.

A što se tiče svakodnevnog života mladih u Hrvatskoj i Španjolskoj, kakvi su tvoji dojmovi nakon pet mjeseci života kod nas, koje su sličnosti, koje su razlike?

- Temperament je sličan, to mi se, dakako, i sviđa. Vidi se da je Hrvatska mediteranska zemlja i osjeti se to i u Karlovcu i Zagrebu, iako niste na moru. Mladi Hrvati su prijateljski raspoloženi kao i mladi u Španjolskoj, a očita je i određena opuštenost koju imamo i mi. Znaš, ono, nije problem ako zakasniš, ne poštuju se strogo pravila i propisi, zaobiđu se kad mogu... To su sličnosti, a što se tiče razlika čini mi se da su mladi ovdje dosta konzervativniji nego u Španjolskoj. Važnija vam je religija, važnija vam je nacionalna pripadnost, recimo ako me netko pita jesam li Katalonka ili Španjolka, reći ću da sam Katalonka, ali to me ni na koji način ne određuje. Katalonka sam, ali nije bitno. Ovdje su takve stvari ljudima puno bitnije nego u Španjolskoj. Jednako je i s religijom, iako je i Španjolska na glasu kao izrazito katolička zemlja, u stvarnosti to je osjetnije samo kod starijih generacija, kod mladih ne. Smeta me i pušenje, u Španjolskoj je već dulje vrijeme zabranjeno u svim zatvorenim prostorima, ovdje svi puše naveliko.

Nedostaje li ti nešto iz Španjolske?

- Ne pretjerano, ali svakako da ponekad osjetim želju za lokalnom hranom, posebno onom koju sprema moja mama, nedostaju mi i sirevi, iako su burek i ćevapi sasvim solidna zamjena!

Što radiš u slobodno vrijeme u Karlovcu? 

- Pa evo, jedna stvar koja će me zauvijek vezati za Karlovac je ples! Volim plesati, dolazim iz Španjolske, ali upravo u Karlovcu sam naučila plesati salsu i bachatu, kod trenera Saše u RiverDanceu. Tako da u slobodno vrijeme puno plešem, družim se posebno s drugim volonterkama (iz Francuske i Nizozemske, op.a.), ali i s Karlovčanima, idem u barove kojih je zaista puno i primjećujem da i pijete puno više od nas. Pijemo i mi, ali razlika je u normativima, u Španjolskoj je kad naručiš pivo normalno da dobiješ ono što vi zovete "malo pivo", ovdje "pivo" znači pola litre. Jako mi se sviđa Korana, jedva čekam ljeto da zaplivam u njoj.

Jesi li vidjela još što od Hrvatske, stigneš li putovati?

- Da, slobodnog vremena je puno, imamo obično radno vrijeme, vikendima smo slobodni pa je bilo i putovanja. Bila sam na Plitvicama, tamo je zaista prekrasno, bila sam u Zagrebu i Puli, a planiramo uskoro i još jedan izlet u Istru. Bila sam i u Sloveniji, a što se tiče mora, iako me to svi prvo pitaju, za to čuvam ljeto.

Što planiraš nakon Karlovca? Planiraš li nas posjetiti još koji puta? 

- Naravno! Kao što sam rekla, osjećam se i Karlovčankom, Karlovac će sigurno ostati jedan od "mojih gradova". Što se tiče planova, jednom, ne znam još kad, planiram se vratiti u rodni grad, štoviše u rodni kvart, jer to su ljudi kojima pripadam. Idealno bi pritom bilo i raditi nešto vrlo slično ovome što radi Centar za mlade u Grabriku. A, što se tiče kratkoročnijih planova, nakon Hrvatske imam želju neko vrijeme živjeti u Južnoj Americi. Otišla bih tamo na malo dulje razdoblje, isprva turistički, a onda možda i na sličan volonterski posao. Ovo je prvo razdoblje u mom životu kada nisam zaista vezana za nešto. Nemam posao, nemam dom o kojem moram brinuti, nisam još zasnovala obitelj, želim to iskoristiti.

To je vjerojatno i poruka mladima, nadaš li se da će tvoj boravak ovdje inspirirati nekoga da pokuša isto, možda baš u Španjolskoj?

- To mi je svakako najveća želja. Ne mora to biti Španjolska, ali ovo su predivna i jako korisna iskustva i šteta je da puno mladih nije upoznato sa svime što im se nudi. Dakako, voljela bih da netko od mladih Karlovčana volontira u mom gradu, a možda i još netko od mojih sugrađana završi u Centru za mlade. Mnogi kažu da vole putovati, ali da nemaju mogućnosti. To je tako pogrešan dojam, pogotovo za mlade.

KAportal.hr/Razgovarao: Darko Lisac