Bilo je to negdje tamo sedamdesetih prema osamdesetim godinama privuklo me predavanje, čini mi se da se radilo o evoluciji. Ondašnja Narodna sveučilišta, a Moše Pijada bilo je jedno od njih, imala su zadaću na popularan način približiti znanstvena dostignuća, malo prosvijetliti proleterski puk, priučenu inteligenciju koja je diplome stjecala u večernjim školama. I tako jedno društvance nas studenata krenusmo van tražiti zanimaciju. Odlučili smo, jer nam se činilo privlačnim kao dobra zezancija, krenuti u Narodno učilište. Dvorana je bila dobrano puna pa se moje društvo smjestilo odostraga kraj prolaza, idealno mjesto za otići u tišini, jer nikada nisi znao tko te promatra. Nezgodna vremena to bijahu za ometanje narodne vlasti koja želi prosvijetliti svoju klasu još uvijek zadojenu nazadnim natruhama religije.
Sjećam se da je predavanje najprije držala neka profesorica pričala ga i pričala o grijesima Katoličke crkve, o mračnom srednjem vijeku, već ono uobičajeno, istina malo kvalitetnije i učenije nego onaj tip na predvojničkoj. Uvijek se vraćala na isto – religija je opijum, opasna stvar za klasno oslobođenje i takve gluposti što su znali i vrapci na granama breze pred dvoranom. Iza nje nastupio je neki drug profesor, nemam pojma s kojega fakulteta i počeo govoriti o znanosti kao moćnom sredstvu u rješavanju problema i ulozi znanosti u borbi protiv religiozne zaostalosti. I to su bile uobičajene frazetine, ništa nova pod kapom nebeskom. Odjednom je doprla do mene rečenica: kako je znanost dokazala da Boga nema. Koliko sam ono prijašnje slušao s pola uha i cerekao se s prijateljima, na ovu tezu uvaženog profesora ušutjeh i postadoh pozoran slušatelj. Kao mladi čovjek bio sam, bez obzira na katoličke temelje i na katoličku formaciju otvoren prema svim novim spoznajama. Istina, tu tezu o znanosti koja dokazuje da Boga nema, čuo sam bezbroj puta, pročitao je isto tako mnogo puta u novinama. Drugačije je to izgledalo u školskom udžbeniku ili iz usta učiteljice, ili pak kad napiše neki zadrti novinar ili pak lupi neka oficirčina. Ovoga puta tezu je postavio čovjek s akademskom titulom doktora nauka. Priznat ćete da riječi premda iste drugačije zvuče i imaju drugačiju vjerodostojnost. Stoga sam u dijelu u kojem se moglo postaviti pitanje priupitao glasno profesora koja je to znanost dokazala i od kada se znanost bavi tim pitanjem jer meni je poznato da se tim pitanjima bavi teologija i jednim dijelom filozofija. Očito da je pitanje mladog studenta iznenadilo uvaženog starinu profesora. Ipak je onako s visina, vjerujući u sebe i strukture iza sebe počeo petljati s evolucijom i ostalim tada priznatim arsenalom. I da vas ne zamaram dalje, cijela je priča završila konstatacijom o klero-fašističkoj provokaciji. Svi sretni a najviše ja, jer tada shvatih da je sve moglo završiti i na drugi način i na drugom mjestu. Ne čini li vam se da ista pjesma teče skoro dvije stotine godina, samo se svirci mijenjaju?