Je li 6. svibnja 1945. godine Karlovac oslobođen ili okupiran? Odgovor na ovo pitanje bio je jasan punih 45 godina nakon rata, ali je u posljednjih dvadeset godina zamagljen, obavijen licemjerjem, prikrivenim revizionizmom, figom u džepu vlasti iako i temeljni pravni akt hrvatske države Ustav nedvojbeno determinira Hrvatsku kao državu utemeljenu na antifašizmu. Rečenica gradonačelnika Jelića na sjednici Gradskog vijeća nakon upita zašto je gradska uprava ignorirala 65. godišnjicu oslobođenja Karlovca od okupatora Nijemaca, domaćih izdajica kvislinga (danas zvuči nestvarno, no Karlovac su u proljeće 45. uz ustaše, rame uz rame od partizana branili i četnici u povlačenju), može se uklopiti u mentalni sklop relativiziranja jedne od svjetlijih točaka naše povijesti. “Netko tko je normalan ne može osporavati ideju antifašizma, dok svatko realan isto tako može osporavati ideju komunizma. Nitko normalan pak ne može osporavati ideju hrvatske neovisnosti dok se isto tako ne može afirmativno izjasniti o ideji hrvatske samostalnosti naslonjenu na fašizam”, rekao je na Gradskom vijeću Jelić i potpisniku ovih redova ostavio upitnik iznad glave velik skoro kao kad mu je u sad već davna vremena na prvoj godini faksa profesor Pažanin objašnjavao metaforu pećine i sjene iz Platonove “Države”. Gradonačelnik se umjesto decidiranog odgovora poslužio “filozofijom” u kojoj, doduše, nema negiranja antifašizma, ali ima natruha retorike tipične za početak 90-ih kad je u ovoj zemlji potencirana vrlo diskutabilna teza da je antifašizam jednako komunizam. Moglo bi se bez pogovora prihvatiti činjenicu da je poslije tog 6. svibnja 1945. uspostavljena crna komunistička diktatura gdje je ljudski život vrijedio vrlo malo, no pitanje oporbe Jeliću nije upućeno da prosuđuje što se dogodilo nakon 6. svibnja 1945. To je kao da kancelarka Njemačke Angela Merkel na Dan Europe (koji se obilježava 9.5., na datum kapitulacije nacističke Njemačke) kaže kako je tog dana pobijedilo svjetlo nad mrakom nacizma, ali osuđuje savezničko ravnanje sa zemljom Dresdena i većine ostalih velikih njemačkih gradova u to vrijeme, bacanje A-bombe na Hirošimu, ili stavlja pod znak pitanja etičnost suđenja u Nürnbergu… Nema tu nikakvo “ali”, svaka riječ iza odavanja počasti borbi protiv fašističkog zla ne bi bila samo neumjesna, već i opasni revizionizam. Objašnjenje da je poziv u Grad stigao tek na dan održavanje skromnog polaganja vijenca na otužne ruševine spomenika žrtvama fašizma ponad šanca, i zato tamo nije bilo predstavnika gradske vlasti, jadan je izgovor. Poražavajuća je činjenica, ako ne za gradonačelnika koji je bio na godišnjem, onda za ljude u uredu gradonačelnika da tako malo znaju o povijesti grada kojim upravljaju, ili znaju, ali ih nije briga. Karlovačkoj županiji poziv očito nije stigao prekasno, župan Vučić poslao je kao svog izaslanika dožupana, iako bi se i tu mogao iščitati svojevrsni cinizam s obzirom da je taj dožupan izabran iz kvote srpske manjine. Kad govorimo o zamagljivanju odgovora vlasti na pitanje je li Karlovac 1945. oslobođen ili okupiran, treba se sjetiti da se u psihozi ratnih zbivanja policija nije pretrgala da pronađe minere desetina antifašističkih spomenika i dekapitatora brončanih glava narodnih heroja postavljenih u gradske parkove. Treba se prisjetiti i priče o tihoj opstrukciji vraćanja spomen ploče na staru dubovačku bolnicu u spomen na akciju spašavanja Marijana Čavića 17. 11. 1941. Tog je dana Veco Holjevac s 24 partizana preobučena u domobrane ušetala u grad u kojem je bilo desetak tisuća neprijateljskih vojnika i isto tako se išetala iz grada sukobivši se na mekušanskom mostu s talijanskim vojnicima. Ta je hrabra akcija, dotad bez presedana u okupiranoj Europi odjeknula nadaleko. Širom Europe takvi se događaji obilježavaju, lokalne zajednice se njima ponose, ali kod nas određene strukture smatraju da bi to ipak bilo bolje prebrisati iz kolektivne memorije. Do ovog mandata član gradskog poglavarstva bio je Milan Kruhek, povjesničar koji je potpisao apel za rehabilitaciju Mile Budaka, književnika koji je usput potpisivao rasne zakone u NDH, i smišljao slogane “Srbe na vrbe” i “…trećinu Srba pobiti, trećinu raseliti, a trećinu pokrstiti…”. To je bilo dovoljno da Vlada iz saborske procedure povuče prijedlog da Kruhek postane članom Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. No, u karlovačkom poglavarstvu nikome nije smetalo Kruhekovo traženje pravde za ustaškog ministra. I to ponešto govori o raspoloženju prema antifašizmu u strukturama lokalne vlasti posljednjih godina, kao i visoka tolerancija na kukaste križeve i stilizirana “U” obilježja po gradskim zidovima, s obzirom da se ne uklanjaju čak i nakon apela nevladinih organizacija. Niti jednoj karlovačkoj garnituri na vlasti, uključujući tu i onu lijevu koalicijsku, u godinama kad su popustile ratne psihoze nije palo na pamet urediti neki antifašistički spomenik, čak ni onaj središnji da se imaju gdje dostojno obilježiti obljetnice. Jedni su politički moćnici izbjegavali takvu vrstu reafirmiranja antifašističke prošlosti zbog oportunizma i straha od vezanja uz negativne konotacije komunizma, drugi zbog čistog prijezira umotanog u celofan indiferentnosti. Kad se bolje zagleda u Jelićevo objašnjenje, vidljivo je da on izbjegava govoriti o antifašizmu kao vrijednosti, već je svrstava u red ambivalentnih ideja. Čak i da je rekao kako je antifašizam jedna od temeljnih tekovina zapadne civilizacije 20. stoljeća i da je 6. svibnja 1945. u Karlovcu datum pobjede nad neupitnim zlom, djela govore više od riječi. Dovoljno je pogledati razrušene spomenike i isprike su izlišne: antifašizam kod nas nije slavna tekovina, već otrcana fraza.
Što o ovoj temi misli naš drugi Press(r)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje…