Rasklimani okvir kupaonskog prozora na zidanom, ali trošnom
kućerku Ivana Bartulovića nije bio nikakva prepreka za
16-godišnjeg Gorana i njegovog punoljetnog, ali još uvijek
tinejdžerske dobi, polubrata Ivicu. Nekoliko sekundi unutra
su čekali Rižu, supruga njihove polusestre Ivanke, koja je ostala
dežurati u bijelom Golfu jedinici. Po godinama Riža bi im svima
mogao biti otac, a sa svojim dugogodišnjim lopovskim stažem bio
im je uzor. On je sve isplanirao, a ideju je dobio kada je iz
njihovog Plaškog u Barlovce kod Ive Bartulovića vozio njegovu
sestru Jelicu. Vidio je da starac svu svoju ušteđevinu, 400
američkih dolara, 50 eura i 200 konvertibilnih bosanskih maraka
drži u desnom džepu izlizanih sametnih hlača.
Plan B
Baš taj džep su tražili pogledom kada su otvorili kupaonska vrata
šuljajući se do starčeve kuhinje koja mu je služila i kao spavaća
soba. Riža, najniži u svojoj bandi, razbarušene kovrčave crne
fudbalerke i po običaju s trodnevnom bradom, koračao je prvi, a u
stopu su ga slijedili golobradi odani mladci. Ivica je u desnici
čvrsto držao bokser. Upotrijebit će ga samo u slučaju nužde.
Stari je, kako su i očekivali, spavao, no ne baš tvrdim
snom, kako su se nadali. Čovjek koji je cijeli život proveo sam,
bio je naviknut na zvuk tišine, pa ga je probudilo komešanje
silueta koje je vidio u polumraku. Shvatio je da ga pljačkaju, pa
se dugao iz kreveta krenuvši prema telefonu. Riži je to bio jasan
znak da je vrijeme da krenu na plan B.
Lokva krvi
Uključio je svoju ručnu svjetiljku, za rame stisnuo Ivicu i gurnu
ga prema starcu. Ivica je znao što treba činiti. Zamahnuo je
snažno prema Ivinom čelu. Osjetio je kako puca lubanja. Starac je
pao na koljena. Udario je još dvaput. Djed Ivo nije ispustio
glas. Ispružio se na pločicama svoje kuhinje. Riže ga je
opkoračio kako bi dohvatio hlače prebačene poreko stolice. Iz
džepa je izvadio novac. Pobjegli su kroz vrata. Muk je vladao u
bijelom Golfu dok se zavojitim i svježe pokrpanim cestama
Republike Srpske vukao natrag u Plaški. Mali Goran je
plakao, a Ivica je postavljao glupa pitanja na koja mu nitko nije
odgovarao. Ivanku je zanimalo je li novac tu. Riža je klimnuo
potvrdno glavom otpuhujući dim cigarete koju je upravo pripalio.
Tri dana je Ivo ležao u lokvi vlastite krvi i čekao smrt. Nije
došla. Nekako se osvjestio treći dan. Uspio se pridići i
slomljenim korakom doći do vratiju prvog susjeda. Ponovno je pao
u nesvijest. Deveti dan u banjalučkoj bolnici bio mu je i
posljednji.