Ratni zločini su krivična djela koja podrazumijevaju: napad na civilno stanovništvo, naselje ili pojedine civilne osobe, ubijanje, mučenje, namjerno nanošenje osobi tjelesnog ili duševnog bola, preseljenje, prisilno prevodjenje na drugu vjeru, prisiljavanje na prirodni rad, pljačkanje imovine stanovništva… Ovo je samo jedna od mogućih definicija takozvanog ratnog zločina. A od ratnog zločina gore je još samo divljanje pobjednika. A upravo se to dogodilo na ovom prostoru kad se u ime antifašizma divljalo nekažnjeno kao valjda nigdje u svijetu. Zašto o njima pišem? Jednostavno zato što su oni, nažalost konstanta života na ovim prostorima – osobito u zadnjih šezdeset godina, a želio bih da se ta priča završi. Tim više što se opet započinje ta tema i opet se pretvara u običnu “muljažu” s istinom. Kao da je nekome stalo da ta priča nikada ne završi nego da se povremeno vrti u određene političke svrhe. Ne čudim se političarima i politikantima ali se čudim sudionicima sudbonosnih zbivanja u i poslije II. svjetskog rata ili kod nas poznatijeg kao NOB ali i sudionicima Domovinskog rata. Za očekivati je da će pripadnici partizanskog pokreta pokušati nijekati ili umanjivati zločine svojih pripadnika ali da će izmisliti novu kategoriju – teško je za vjerovati. Tako smo čuli da žrtve treba razlikovati. Oni koji su nosili petokraku na glavi vredniji su od onih koji nisu nosili ništa. Nikako da se shvati da je to rasizam. Žrtva je žrtva. Josip Vedrina bio je mladi svećenik s tek zaliječenim ranama s Križnog puta. Imenovan je župnikom u jednoj zagorskoj župi umjesto župnika koji je za nagradu jer je spašavao partizane od istih dobio kao nagradu višegodišnji “godišnji” u Staroj Gradiški. Preuzevši župu dobio je od takozvanih antifašista poruku: Križni si put preživio, ali nas nećeš! 25. rujna 1949. godine vraćao se pješke sa zvonarom, ministrantom sa sprovoda. Kući se vratio živ samo ministrant. Josip Vedrina toga dana u predvečerje umlaćen je s četrdeset pet udaraca kolcem i čavlima letvenjacima u glavi. Zvonar umlaćen kolcima. Istraga provedena – nitko ništa nije vidio niti čuo, krivci nepoznati. Oni koji su se javili da su nešto čuli i vidjeli neke ljude nakon dva dana provedena na saslušanjima u Varaždinu – ništa nisu vidjeli, niti čuli. Josipa Vedrinu nisu umlatili neki bezveznjaci, likvidiran je u dobro planiranoj akciji u kojoj je prema nekim saznanjima sudjelovalo četrdesetak ljudi podijeljenih u nekoliko grupa, tako da nije mogao proći da je krenuo kući bilo kojim putem. Jedina krivnja bila mu je – bio je katolički svećenik. Netko je imenom i prezimenom morao donijeti odluku da ga se ubije, neka je organizacija morala to potvrditi, organizirati sve te ljude. Neki ljudi u nekoj organizaciji morali su sve to pokriti, organizirati da vinovnici zvjerstva ne budu kažnjeni. Ovo je jedan od nekoliko stotina primjera nekoliko stotina ubijenih svećenika i redovnica u ondašnjoj Jugoslaviji u vremenu poraća i to debelog vremena – bez suđenja. Pojela ih noć! Naći će se onih kojima će ovo dignuti tlak, koji će napasti mene, uredništvo portala što je ovo objavilo. Da smo normalna država, normalno društvo ovakve stvari ne bi pisao. Jednostavno ne bi bilo potrebe. Dok to nismo i o ovome treba progovoriti, pisati. Ne samo zbog onih koji su ubijeni bez suđenja, ubijeni samo zato što su pripadali određenoj skupini ljudi, mislili svojom glavom… nego i zbog onih iskrenih antifašista koji su s dobrom vjerom krenuli u borbu protiv fašističke i nacističke ideologije. Jer i njihovi su životi ukaljani, njihova je žrtva obeščašćena. Zbog onih u Jadovnu, Jasenovcu i drugim stratištima. Da i zbog njih kako se god čudno činilo. Zar nije morbidno od bivšeg predsjednika Mesića ili nedavnog govora gosp. Ognjena Krausa u Jadovnom opravdavati poratno klanje i ubijanje ubijenima u Jasenovcu i Jadovnom? To je najveće oskvrnuće žrtava ustaškog i nacističkog divljanja. Za svaku su pohvalu aktivnosti predsjednika Josipovića. Čovjek jednostavno ima petlje, ali i razuma i poštenja. I treba ga podržati u njegovim akcijama. Kao što nastojimo očistiti Domovinski rat od zločina tako i antifašistički pokret kao vrednotu treba očistiti od zločina, odijeliti zločine od plemenite ideje i žrtve ljudi.