Uvijek nedjeljom navečer znala je biti frka. Mati je ocu spremala stvari za slijedeći tjedan – čista potkošulja, košulja, čarape, oprano radno odijelo… Sutra rano mora na “cug” i u Zagreb na gradilište. Ipak uvijek je najveća frka bila jer je nedostajala jedna čarapa. U takovim situacijama imali smo mi klinci dvije opcije: ostati pokorno sjediti na klupi za stolom odslušati deraču i otrpjeti pokoju pljusku ili pred oluju izjuriti u noć i čekati dok najgore prođe. Ovo drugo uspijevali smo povremeno jer bi nas mati ulovila i prije akcije “kidam nalijevo”. Mlađi će možda pitati: koja frka oko neke smrdljive čarape? Lako je danas kad svega ima i sve je uglavnom dostupno – barem male dječje radosti. Što sve danas djeca nemaju! Koliko samo igračaka vidim dok obilazim kuće oko Božića. Mi smo svoje igračke izrađivali sami. Sve je bilo prepušteno dječjoj mašti. Mogao bih pisati i pisati što i kako smo se domišljali i izrađivali u kućnoj radinosti sve ono što nas je kao klince radovalo. Tako smo stare krpe ljubomorno skrivali u samo nama znanim skrovištima, a onda ih subotom, prije toga ukravši očevu čarapu koja je čekala na pranje utrpali u nju te krpe, zavezali špagom i eto naše nogometne lopte – krpenjače. Dvije šljive u voćnjaku bile su nam golovi. Istina nisu se mogle izvoditi neke majstorije ali nije nedostajalo dobrih dodavanja, driblinga i udaraca a bome i golova, nekad je naša krpenjača znala zapeti u granju što je izazvalo svađe čija je sada lopta. Posebno je bio cijenjen vlasnik lopte. Ako je preživjela utakmicu s posebnom pobožnošću smo je sakrili za slijedeću utakmicu koju smo igrali negdje na livadi čuvajući pri tome krave na paši. Štef je bio ipak glavna zvijezda – ne toliko po nogometnom umijeću, već po tome što je imao najveću i najkvalitetniju krpenjaču. Njegov otac bio je šnajder pa je njegova krpenjača bila najkvalitetnija, i nije morao zbog nje trpjeti batine kao mi ostali. Zamisli sad tu situaciju: njemu najkržljavijem, najšmrkavijem morali smo se mi ostali klanjati, krasti za njega kokošja jaja doma i mijenjati u trgovini za bombone, one 505 s crtom. Jedno jaje vrijedilo je pet bombona. Mogao je, i to je i činio prekidao je igru kad se to njemu prohtjelo. Nije na palo na pamet buniti se. Ponekad smo se pomirili s tim, drugi puta smo pred njim slinili, molili na koljenima kao da je neki svetac ili sam Isus Krist. A imao je istančan osjećaj kada prekinuti našu dječju radost. Kad je bilo najzanimljivije. On sam bio je šmokljan što se tiče nogometa. Koliko god mu namještali, golman se bacao u krivo – nikada nije uspio pogodili. Pa da smo je stavili na gol crtu i otuda bi promašio kao onomad Sivonjić za Dinamo u Zagrebu. Imali smo i mi svoje junake, svoje idole. Doduše nismo ih mogli vidjeti na televizorima, jet televizora nije ni bilo. Prvi je stigao u selo iz Njemačke kada sam išao u šesti razred. Nedjeljom smo se skupili pod susjedov prozor, koji bi on otvorio – da cijelo selo sluša najprije Po željama slušalaca, a popodne utakmice. Tako bismo stisnuti pod prozorom slušali prijenos nogometne utakmice i zamišljali kako izgledaju naši ljubimci, kako izvode driblinge, udarce. Sve to zamišljeno pokušali smo poslije sami izvoditi sa svojom krpenjačom. Jednom tjedno imali smo tu sreću i radost pojuriti za pravom kožnom loptom. Znadete ona koja je imala u sebi dušicu i žnirala se. Ono, staviš unutra gumenu dušicu i pušeš punim plućima, naizmjence, kad napuhneš zavežeš i kožu zažniraš i možeš početi igrati. Istina, nije baš Jabulani, ali je bila prava nogometna kožna lopta. Trebalo je malo muke dok smo svladali tehniku. Krpenjaču šutneš, padne i tu ostane, ali ova koža – odskoči. Malo neposlušna, pa tvoj bosi palac umjesto u lošti završi u Ivinoj potkoljenici. Eto, i ja se ovom nogometnom ludilo oko SP pridružio sjećanjima o nezaboravnoj krpenjači, lopti moga djetinjstva.